elica

Svaki put bih zaboravio , uvijek se na kopnu negdje žuri. Ostati će mi sad sa mnom dok sam živ to što joj nisam pročitao ovu priču. Njena je bila. Dok je bila u snazi, grad joj se klanjao. Često puta sam joj znao reći ”daj molim te da ti bacim mobitel na ulicu i da popricamo normalno”. Prvu godinu doma još i još da bi se neko javio od njenih " silnih i velikih prijatelja ".Teški okus pelina.Počivaj mi u miru, zaslužila si odavno. Gospodin Bog podario te vjecnim mirom.

Marijan komb

Više, koji je brod bio, ni ja ne znam. Znam da je bio lijep dan i manovra je počinjala. Partenca iz Montreala ili odakle li već , ma ni to nije važno.
Nikad mu nisam htio pokazati, čak sam uvijek nastojao držati što službeniji ton u komunikaciji sa njime koliko god mi je bio simpatičan. Imao je nešto sakriveno u sebi mangupsko ali istovremeno i pošteno. Taj Rifet iz Bosanske Gradiške...

Chedo Ratkovic

Jedno od najuvažavanijih pravoslavnih bratstava u Baru bili su Nikezići. Nikezići i Dabanovići bile su jedine pravoslavne porodice koje su živjele u Citadeli, u gradu Baru, za vrijeme turske vladavine Barom. Kažu da su bili vrlo poštovani od strane Turaka i ostalih stanovnika Bara prije 1878. godine.

Milan Vujovic

Sve miriše na novu 2018. godinu. Hladno je, uveče na ulicama nema nigdje nikog, tek poneki užurbani prolaznik. Istina, grad još nije „odjenut u novogodišnje ruho”. Iskreno se nadam da će biti okačeni novi ukrasi, jer bi oni stari, udruženi sa zakrpljenim ulicama na kojima, kao zlatan zub, štrči novo parče asfalta, asocirali na siromaštvo, rezignaciju, na Disa iz pjesme „Ne marim da pijem“:

brajac

Istinit događaj vezan za jednu malu, brodsku, grčku ikonu koja je bila iznad timuna. Vezano za Svetoga Nikolu a posvećeno kolegama iz makine. Smrtni ko i mi, grešni često puta ko i svi drugi ali kad zatreba, oni su tu. Prave čudesa.Dunkve, gospari makinisti, da vam bude chiaro. Nikad nisam govori " oni dole ".Storija i za Sveca a i za vas.

brajac

Dolazak po ničemu neobičan ni težak. Vedra je bila noć. Niti brodova niti ribara okolo. Skoro da se reče da je bilo školski.
Svaki prilaz luci kad se dolazi prvi put ima dvije različite dimenzije. Noćna je uvijek zahtijevnija I teža. Ulaz, na svoj način podsjetio na ulaz u Boku mada je znatno uži. Taman pred jednim vrlo jakim zavojem svi se trgosmo. Niz pljuskova ispred broda jako blizu. Jedan ne nestane pa dva tri za njim zabijeli crnu morsku površinu. Nisu bili delfini u igri.

brajac

Zemlja Svetog Patrika-zemlja djeteline . Svaki put kad čujem pjesmu It's a long way to Tipperary ili kad vidim djetelinu padne mi na um Irska.


Piše: Capt. Marijan - Maro Brajac


Irska, lijepa zemlja, zemlja onog svježeg, lijepog irskog – zelenog. Ima već poodavno otkako sam bio tamo. Bilo je to sada već davne 1998. Iskrcaj drva u Dublinu, dug dobrih desetak dana.
Jednog dana, za vrijeme rutinske posjete brodu, agent me iznenada upitao što mislim o Irskoj.
Odgovorio sam mu onako kako sam iskreno mislio: - Reklame za Coca Colu praktično kao i da ne postoje, po pravilu su nekako van oka. Veliki ogromni bilibordi sa reklamama za Whisky, udaraju u oko gdje god se okreneš.
Uđeš u bilo koji pub, vide da si stranac, zapitkuju odakle si, a u međuvremenu već je jedan pint ispred tebe. Ljudi - prijateljski nastrojeni i gostoljubivi. Maknem se na ulicu, čekam da se upali zeleno na semaforu, a moji Irci gaze kroz crveno, pri tom ne vode nimalo računa o autima. Rekoše mi - pa ne vozimo mi, neka paze ovi što voze!
Staro, mlado, muško, žensko, maltene svak puši, a nerijetko i pljune na put. Bez priča o pristojnosti i nepristojnosti, onako, normalni ljudi svuda.
Agent se nasmijao grohotom i rekao da je moja ocjena njegove zemlje nešto što dosad nikad nije čuo i - da mu se dopada.
Stvari su se dosta izmijenile danas, kako čujem. Irska je danas zemlja u krizi kao maltene svaka druga zemlja, osim Kine i Australije i, možda, Njemačke.
Negdje iza moga isplovljenja, odjednom, postala je vrlo aktuelna priča o nekoj curi imenom Monika, nekom predsjedniku, nekakvom pušenju itd... itd.
Ne znam da li zbog toga ili zato što je Irska navodno veliki američki prijatelj, uglavnom, danas biti u Irskoj na ulici sa cigaretom znači biti izložen riziku izuzetno velikih, da ne kažem drakonskih, novčanih kazni.
Dok je mene i meni sličnih, tvornice cigareta nemaju straha za opstanak.
S druge strane, konzumenti duhanskih prerađevina nisu više dobro došli. Službeno, to je radi ekologije. Koliko zagađenu hranu jedemo - to nije važno... nego opet mi pokatkad zazvoni u glavi da Monika nije baš tu savim bez svoga dijela -
pa je priču trebalo okrenuti.
Uvjeren sam još uvijek da je Irska i dalje lijepa zemlja. Uvjeren sam da su Irci i dalje, u suštini, ostali prijatni ljudi.
Djetelina. Djetelinu sa 4 lista nisam tražio u đardinu. Mislim da bi jutros bilo i zaludu. Kiša ljušti stalno.U Herceg Novom je bilo i velikog grada jutros. Sve nekako sivo i otužno.
Kad god vidim djetelinu uvijek mi Irska padne na um. Lijepa ta Irska, Zemlja Svetog Patricka, kako je još zovu. U Irskoj nema zmija, uopće. Sveti Patrick ih je prokleo i otjerao. Tako legenda kaže.

 

milan bakovic

Chedo Ratkovic

Veliki izlazak na more

Cetinje 3

Volim da dođem na Cetinje, iako taj grad od kako su umrli moj gospodstveni stic pop Petar i gostoljubiva strina Smiljka i moja braća od strica Bato i Boro, za mene nikad ne može da bude kao što je bio, bez obzira što se, u svemu, mogu pouzdati u svoje bratance i bratanične.

halowen

Prodje i ovaj Halloowen ....................

I ranije je bilo proslava na našim prostorima Hallovena ali se nekako na njih nijesam obazirao. Bilo je to ono kao simpaticno američko burgijanje tikvi od kojih smo mi pravili i sada pravimo pite. Pekli smo ih u pekarama, kuvali, jeli a nekim vrstama hranili stoku. I usputno smo gledali horor filmove koji su se obično poklapali sa proslavom istog.
Mislim, ono iz idilične proslave tipa slatkiši, djeca, komšiluk I onda nekom odsijeku glavu. Često motornom testerom ili sjekirom.

Piše: Labud N. Lončar

Razlog što mi je ove godine Hallowen ostao upečatljiv jesu djeca. Naša. Komšijska, prijateljska. I pomodarstvo koje nas polako obilježava. Malograđanština. I činjenica da nam je sve tuđe slađe od našeg. Nekako smo iz godine u godinu prestali biti svoji i počeli smo preuzimati strane riječi, strane običaje, strani način života.Oblačimo svoju djecu i unuke u đavolje kostime a pomamljene bakice obavezno pored đavoljih rogova zakače i rep. Da mahnu.
Zaboravismo svoje običaje, priče, legende. Gledajući “preko plota”u tuđu šerpu i tuđ novčanik.
I nekako sve tudje slađe.

*

Irac Jack lagano ispliva iz legende, a nije mu kažu kad je došlo vrijeme bio dozvoljen ulaz u Raj,a ipak nam postade uzor te počesmo slaviti Hallowen i dubiti tikve.
Naše tikve.
Tvrde tikve.
Tikve ne znaju porijeklo “praznika” niti šta slave. Te tako postadosmo I Kelti koji su slavili Boga sunca i Gospodara smrti. Ma, vazda nam je falilo “Gospodar” I teško je objasniti potrebu za tim. Otuda opstaju mnogi gospodari..
I tikve.

*

Svesno ili nesvesno zaboravljamo osnov društava a to je zdrava porodica i dozvoljavmo da nam drugi prave idiličnu sliku porodice te samim tim i uvode neki novi običaj da prava porodica dubi tikve i prosi bombone.
A u tome im pomažu vaspitno- obrazovne ustanove.
Od vrtića, kojih ima I onako malo, pa nadalje..
Takođe zaboravljamo svoje korijene i vrijednosti. Zaboravljamo Krsnu slavu, Zadušnice, Sve svete, Dušni dan, Bajram i sl..
Zaboravljamo koliko nas i suprotnosti mogu zbližiti i koliko znači kad komšija pravoslavac pođe kod katolika ili muslimana na njegov praznik, naravno i obratno.
A time se Bar prepoznavao od davnina.
Na Hallowen ne ide komšija kod komšije da mu sa porodicom čestita.
Na Hallowen vodi svoju unučad sa ispruženom rukom..
I onda se čudimo...

*

Kad već spomenuh vrtiće i djecu a vezano za početak ovog halovenisanja ili hajvanisanja a to je da su razlog djeca čitave ove priče i kobajagi mudrovanja da ispričam ono što me zamislilo.
I zašto vam pričam ovu jutarnju priču..

Kao i svake godine i ove godine slavili smo Slavu. Svetu Petku! I pored mnogih uvaženih gostiju, komšija i prijatelja moji omiljeni gosti su djeca.
Ove godine bio je takav sklop okolnosti da niko od moje djece nije mogao doći na slavu..
Ali jesu komšijska i prijatelja djeca! Puna kuća djece! Veseli glasovi, žamor i galama.
Moja “drugarica” Itana a unuka mog komšije Josipa gleda na zidu Ikonu.
Povuče me za rukav i upita:

- Ko je ovo? Jeli se ona ovo obukla za Hallowen???

Neću govoriti koliko sam se iznenadio.
Rijetko kad ostanem bez teksta. Ali tad jesam..
Ne umijem ni objasnit šta mi je sve u milionitom dijelu sekunde prošlo kroz glavu..
Samo je zagrlih I pomilovah po glavi..
Bože, kako nam to uče djecu?

*

Svako ima pravo na svoje mišljenje I da slavi Ono ili Onog! I ja iskreno ne želim da utičem na bilo koga da ne slavi ono što slavi ili da tjeram nekoga da slavi ono što ne slavi.
Ovo je samo jutarnja komšijska priča, da ne kažem jadikovka uz kafu sa gorkim ukusom saznanja da smo putem pomodarstva zaboravili svoje korijene.
I tikve..
A nije da nemamo tikvi!
I tikvana!

Posljednje vijesti

Thumbnail Na veoma frekfentnoj raskrsnici kod supermarketa Voli u Baru došlo je do istakanja nafte iz...
Više u kategorijama: Info  

ViM BANER

Jedro 320x250

Alter Modus

AD Marina Logo

baneb reklama

JPMD 320

Luka Bar unutrašnji baner

regionalni vodovod novi

baneb jedro

caffee pizzeria garden

TO BAR

ave tours 1

Klime Baković

djokic

baner Adria

Logo MPF

tobar