brajac

Riječ Locman, vuče korijen iz staroengleskog: Ladmann (vođa, vodič ) onaj koji poznaje put. Lučki pilot, lice koje svojim savjetima zapovjedniku pomaže u provođenju broda kroz jednu određenu lokalnu akvatoriju.

PIŠE: Marijan BRAJAC

Zwijndrecht , Beweren, Kapellen, Krabendijkee, Zandvliet , Berendrecht, Čudna neka imena, nekako opora. Kad bi ih čovjek pokušao uporediti sa nekom hranom nameće mi se ona gorka, belgijska čokolada sa dodatkom naranče.

Svima nama, jedno znano, a vrlo drago ime Stabroek, malo selo nedaleko Delwaide doka u Antwerpenu. Veliki šoferski restoran gdje se serviraju odlične mušlje u nekom bijelom sosu. Kad ih jedemo, svi grintamo kako su naše na buzaru ljepše, ma ne vidim da ikome ostaje u pjat ni od ovih u tome jako ukusnom bijelom toću. Ne smeta nikome što ih zalijevamo velikim kriglama svijetle, belgijske pive. Naučili i mi, od šofera šlepera.

============

Kad sam išao za Antwerpen od svih belgijskih imena za neke lokalitete, najdraže ime mi je bilo Delwaidedok. To je lock, ne dok, prevodnica. Velik je i nema straha da će se pri ulasku udariti negdje.

===========

Paardemarkt. Nikad ne mogu u mislima povezati Antwerpen i magarce. Ipak taj dio grada nosi ime baš po magarcima. Paarde znači magarac. Nekad je tu bila pjaca đe se dolazilo sa robom koja je bila nakrcana na tovare. Danas je tu jedna lijepa, uredna ulica. U njoj butiga do butige i vrlo mnogo ručnih satova. Vazda mi žao da nisam kupio jednu Omegu. Falilo nekih stotinjak dolara. Reko sam, drugi vijađ. Intanto, toga vijađa nema.

============

- Ma kako sam ovo mogo zaboraviti – reče, pružajući mi bocu nekakvog ekstra luksuznog konjaka zapakovanog u otmenu vrećicu od modrog, sjajnog somota. - Nema veze uzmi ti, kaže. - To ti je 400 dolara, dodaje, nemoj dati da ti to koji bezvezni balunjer popije. Rukovasmo se i on ode. On kući, a ja sad da nastavim prema Kanadi. Montreal nas čeka.

Dok sam mu gledao leđa na barkarižu video sam sebe sa čašom tog konjaka u jednoj ruci, i jednom pravom kubanskom cigarom, Cohiba, u drugoj. Onom cigarom koja ima takvu aromu da prosto možeš osjetiti i ukus i miris kubanske zemlje.

==============

Delwaide dok, Ušli smo lijepo unutra. Čekamo policiju da se popne na brod te da nastavimo dalje. Ćakulamo svi pomalo sa pilotom. Stari mršavi gospodin, srebrene kose, glatko izbrijanog lica sa pokojim kapilarom na obrazima. Guste srebrene obrve ipak ne daju ton strogoće njegovom licu. Uniforma tamno modre boje stoji na njemu kao salivena. Otmenim pokretom uzima jedan beškotin, umoči ga dijelom u bijelu kavu i u sporom zalogaju ga proguta. Uzima kanoćo i nešto gleda u pravcu komandne kabine doka.

==============

Izlazak iz doka bio je lagan, lijepo vrijeme, dovoljno širine. Pilotina se nazire kako prilazi da uzme pilota. Komunicira s njom na jeziku koji ne razumijem, no očito je da daje instrukcije za svoj silazak.

Pomalo vozimo, drugi pilot za kanal je na kantunu mosta. Sve je u redu. Lučki se rukuje sa svima. Pruža ruku timunjeru, tercu, ćifu, kamarijeru. Nešto malo duže govori kolegi, riječnom pilotu i opetovano se rukuje s njime. Okreće se prema meni. Pruža mi ruku zahvaljujući na suradnji. Odjednom se naglo zatetura. Da ga nisam uspio uhvatiti, pao bi na pod. Pogleda me svojim izrazito plavim očima - tuga izbija iz njih svom snagom. Onda odjednom briznu u nekontrolirani plač. Jecaji mu prekidaju disanje dok mi, sa teškoćama u govoru, kazuje:

- Znate, ja imam 82 godine - ne daju mi više da radim. Ovo je moja zadnja pilotaža! Ramena mu se tresu i dalje, od jecanja.

Pokušavam da ga nekako utješim pa mu kažem da pričeka momentin. Trčim u kabinu. Vračam se sa onom botijom konjaka. - Nije Božić daleko pa popijte sa svojima doma, kažem ja. Nije vele stajala u kabini ma nije mi ž’o. Akompanjo sam ga osobno da siđe niz buškajinu.

Trideset godina je prošlo od tada . On sad nije više živ, ali se nadam da sad odozgo gleda i opet mi ponavlja: - Thanks, Cap, Thanks Cap.. a lot! Mnogo vam hvala!

Nije problem što se sve kambijalo. Problem nastane kad dođe onaj zadnji brod pa kad ti kažu da si star. Star za pos’o, a mlad za umrijeti.
A te vražije godine nisu ništa nego cifra u dokumentima.

Netko se rodi odmah star i samo čeka kad će ga odnijeti. Oni drugi rode se sa nekakvom greškom i nikako da ostare, ali opet - cifre su cifre.

I tako, ta jedna priča koje se dogodila prije tridest godina sve mi je češće na umu. Ta grka, slana, locmanska.

Izbjegavam čokoladu, posebno onu belgijsku, crnu sa narančom... Onda mi opet vrag ne da mira pa je ponekad uzmem, bokunić samo. Prisjetim se Anverse.

Sve se pomalo rasipa.

copyright © Capt. Marijan - Maro Brajac

Posljednje vijesti

Thumbnail U susret danu unutrašnjih poslova /2. Oktobar/ službenici CB Bar sa zamjenikom komandira stanice...
Više u kategorijama: Info  More  Obale  

porez bar me

Jedro 320x250

rel ton

AD Marina Logo

vodovod bar

baneb reklama

JPMD 320

komunalno

Luka Bar unutrašnji baner

regionalni vodovod novi

rvcg

baneb jedro

TO BAR

ave tours 1

Klime Baković

djokic

baner Adria

Logo MPF

tobar