Sve prolazi, rekao je mudrac, pa i barske protesne šetnje, koje su me oporavljale u svakom pogledu, posebno mentalnom.
Višedecenijska zatvorenost susjedne Albanije koja je preko 40 godina bila pod gvozdenom rukom režima Envera Hodže, izolovana od ostatka svijeta, budi radoznalost turista zbog želje da se vidi nešto novo, a skidanje vela tajne sa jednog od najmističnijih objekata u Tirani, sjedišta tajne policije, za mnoge je motiv namjernog odlaska u glavni grad zemlje orlova.
Uvijek je lijepo vidjeti da je grad zahvatila sportska euforija.
Ovih dana kao da sa svih strana čujem glas Zorana Predina i „Bilećanku“, znate ono: „Daleko si zavičaju, mi prognani smo, prognaše nas zbog zločina što te volimo... Čuje se odjek koraka...“
Samo se jedna euforija može mjeriti sa Novogodišnjom, a to je sportska!
Kako smo se samo mi stariji ogrijali na vatri te neukaljane mladosti posljednje nedjelje januara u, čini mi se, najvećoj protesnoj šetnji ulicama ovog grada.
Nekad se život promijeni u sekundi.
Moj san se ostvario – vidjela sam Petru.
Nismo još dočekali nijednu zimu bez briga, uglavnom zdravstvene prirode: za sebe, najbliže ili veoma bliske osobe.
Siguran sam da mnogi Barani znaju za čuvenog štampara Božidara Vukovića – Podgoričanina, koji je od 1519. do 1540. godine u Veneciji štampao devet knjiga sa crkvenom literaturom i sadržajem. Te knjige su posvećene našem narodu, što svjedoči o njegovom rodoljublju.
