Na ovom sajtu pisao sam, svojevremeno, da je Crnoj Gori, za obnovu njenih moralnih vrijednosti, neophodno da dobije svog Hosea Muhiku, legendarnog urugvajskog predsjednika.

Piše: Milan Vujović

Hose Muhika borio se oružjem protiv vojne hunte, bio u zatvoru 13 godina i na kraju postao i predsjednik Urugvaja.
Titulu „najsiromašnijeg predsjednika“ na svijetu, Muhika je dobio jer je od svoje plate, koja je iznosila 12.500 dolara, za sebe zadržavao 1.250 dolara, a sve ostalo (90 odsto) davao u dobrotvorne svrhe, za izgradnju stanova za siromašne.
Sam se vozio na posao u svojoj popularnoj „bubi” iz 1986. za koju mu je jedan saudijski šeik ponudio čak milion dolara. Ponudu je odbio, navodeći da bi to uvrijedilo njegove prijatelje koji su mu pomogli da je kupi.
Muhika je odbio i da se useli u luksuznu predsjedničku rezidenciju, već je funkciju predsjednika Urugvaja nastavio da obavlja iz svog doma u blizini Montevidea.
Dva puta uzastopno biran je za predsjednika. Smanjio je nezaposlenost za 47 odsto i povećao bruto društveni proizvod. Urugvaj je doveo na poziciju zemlje sa najmanjom stopom korupcije u Južnoj Americi i znatno je smanjio nivo siromaštva.
Mislim da je Crna Gora u liku profesora Zdravka Krivokapića dobila svog Muhiku.
Ali, očekuju ga velika iskušenja. Vrijeme će pokazati od kakvog je materijala sazdan budući crnogorski premijer...

* * *
Prof. Krivokapić kaže da je za ovo kratko vrijeme koliko je u politici naučio jedno pravilo: da u politici nema pravila. Vrlo brzo naučiće još jedno: da u politici nije mudro ni svrsishodno da uvijek bude iskren.

* * *
Ne mogu da se otmem utisku da urednike TVCG niko nije obavijestio da su još krajem avgusta bili izbori u Crnoj Gori. Izlaznost je bila velika; završeni su uglavnom korektno, jer su samo na jednom biračkom mjestu ponovljeni; najviše glasova pojedinačno dobio je DPS, ali nije mogao da sa svojim „tradicionalnim koalicionim partnerima” formira vlast, nego su to učinile tri opozicione koalicije koje imaju većinu u parlamentu, sa četrdeset jednim mandatom, a možda i sa relaksirajućih četrdeset pet, sudeći po podršci koju je dobio novi predsjednik Skupštine Aleksa Bečić; biće povučene sporne odredbe Zakona o slobodi vjeroispovijesti, itd, itd. I, da: Srbija nam više nije neprijateljska zemlja, nego prijateljska, makar kao i druge u susjedstvu...
Možda bi ovo, i još ponešto, trebalo neko da im dojavi, da pokušaju da, konačno, uravnoteže svoju programsku politiku i da nikad više prvih deset minuta udarnog Dnevnika ne budu nalik na onih od petka, 25. septembra.
Ukoliko nova urednička ekipa bude pravila tako neprofesionalan i tendenciozan, u suštini, primitivan Dnevnik, neće biti ništa od bolje i poštenije Crne Gore.

* * *
Ne znam zbog čega je pomama za mjesta ministra i direktora policije i direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). Na tim pozicijama čovjeka može samo da boli glava, a jedini kriterijum za ta tako odgovorna mjesta trebalo bi da budu: hrabrost, poštenje i pravičnost. Nikako nacionalna pripadnost, pa ni bespogovorna lojalnost novoj vlasti, a nije neophodno ni da kandidat bude vrhunski intelektualac i dobro obaviješten. Samo hrabar, pošten i pravičan.
Za mene važnija ministarstva kulture i obrazovanja niko i ne pominje...

* * *
Neki ljudi znaju da kažu, u pravo vrijeme i na pravom mjestu, šta treba. Zato jer su pronicljivi i hrabri. Ali, iz nekog razloga ne znaju da procijene kad bi trebalo da zaćute...

* * *
Da parafraziram velikog Andrića: „Ko je duga vijeka, na vlasti, ili u opoziciji, svejedno, taj nadživi sve, pa i svoje zasluge.”

* * *
Niko ne bi trebalo da iskušava odlučnost ovog naroda da brani, olovkom naravno, ono što je stekao na proteklim izborima. U smislu da priželjkuje nove. Jer, poslije njih ne bi bilo višestranačja u Crnoj Gori. Partija koju bi predvodili dr Zdravko Krivokapić, mr Aleksa Bečić i dr Dritan Abazović prošla bi kao Komunistička partija u Kini.

* * *
Ovih dana se osjećam kao da sam stalno za volanom na cesti. Jer, tada sam isprepadan od svih onih silnih neodgovornih kabadahija u moćnim vozilima, na čije ponašanje ne mogu da utičem, niti mogu da im se sklonim s puta. Ni sada ne mogu da utičem na ljude da nose maske i da drže distancu. Jedni su priprosti, drugi neznaveni, treći preziru regule, četvrti misle da im niko i ništa ne može, peti svuda vide teoriju zavjere...

* * *
Izvinjavam se čitaocima koji su možda očekivali drugačiji tekst, ali politika nam je ovih dana ušla u život, agresivnije i od korone, ako je to moguće.