Piše: Žarko Đurišić
Već davne 1963. Pjer Bul je napisao roman Planeta majmuna, a pet godina kasnije Frenklin Šifner snima, po mnogima najkontroverzniji i najbolji naučnofantastični film svih vremena. Muzika, kostimi, scenografija, scenario, produkcija i vješta ruka režisera postigli su cilj. Astronauti, koji su se našli, sticajem okolnosti, na toj planeti, sreću se sa neslućenim situacijama na nepredvidivim mjestima. Sreću se sa majmunima ljudskih osobina koji su vrlo organizovani u lovu na primitivne ljude, koristeći konje, puške, mreže, iskopane rovove, a tu se nađe i fotoaparat koji treba da ovjekovječi kapitalce.
Sve je to fatmazgorija, ali to sve vuče neku svoju simboliku, alegoriju, metaforu. Film se nije bavio formalnom, fizičkom, funkcionalnom, organskom,socijalnom majmunskom stranom. Ljudskom još manje. Da jeste, svi ti majmuni bili bi, pored još nekih sitnica, smješteni u veliko i trajno naselje koje bi imalo formu grada. Iako je doživio nekoliko nastavaka, parodija i crtanih filmova, nije se niko poigrao gradskim prostorom.
Poslije toliko godina, kovanica „nikad nije kasno“ dobija, u našem slučaju, svoje značenje.
Svaki put kad poželim da protegnem noge ulicama našeg grada, a posebno romantičnim šetalištem pored mora, srećem se sa natpisima koji me vraćaju u vrijeme intezivnog života tog filma i navode da razmišljam - “Monkey town - welcome to monkey town”
A grad kao svaki grad, krase njegovi atributi. Jedan od njih je obilježje, maltene svakog grada, korzo. Mediteran su krasili i krase, nabacuju poseban šarm i predstavljaju poželjno mjesto svakom gostu i putniku namjerniku. Predstavljaju svojevrsne gradske orijentire. Izlog grada koji je prikazivao njegovu urbanost. Urbanost na prvom mjestu! Sjever Crne Gore je imao svoja, a primorci su gazili svojim korzoima. Atmosfere su bile drugačije, ali smisao je bio jedan. „Vidjeti i biti viđen!“ Sastajalište mladih i starijih. Priprema za izlazak ništa drugačija nego za odlazak u pozorište ili bioskop. Izboreno stalno mjesto sastajanja, ljubomorno je čuvano. Lagana šetnja, pretresanje bitnih i nebitnih stvari, dobacivanja, zavodljivi pogledi, simpatije pretakane u emotivne veze.
Novopridošli sugrađani su mogli tu da budu predstavljeni i da im se poželi dobrodošlica. Ništa nije drugačije bilo ni u Baru. Imao je svoju zimsku, pored „Vračara“, varijantu i ljetnju, koja se produžavala pored hotela „Agava“, pa prema moru pored „Turista“ i parapeta do dvorca. Rasli smo na njemu, pružao nam je priliku da svoje vragolije iskažemo na velikoj sceni, da se krijemo ili ustuknemo pred starijim i uvaženijim sugrađanima. Da iskažemo poštovanje i važnost dijeljenja, bar na to malo, istog prostora.
Korzo je svakako značajan segment našeg života.
Vrijeme kao svako vrijeme, nosi svoje. Ko ne može ili ne umije da ga prati, ispada iz voza ili bolja varijanta, ostaje u zapećku. Ne mogu da prihvatim da sam u jednoj od ovih nemilih situacija, ali kad god izađem da prošetam po onome što bi se moglo nazvati korzom, imam osjećaj da sam ispao iz aviona. Obrisi korza, sadržaj, u najmanju ruku trafike dva sa dva u kojoj se može naći sve i svašta, pa čak i živih ljudi. Prostor koji pokriva naše, nazovi korzo, nije mali i na prvi pogled, nije ga lako napuniti. Nekom vještom to je pošlo za rukom. Tu su dvotočkaši, četvorotočkaši, sa motorom, bez motora, bez baterija, sa baterijama, poligon za uvježbavanje hokejaških vještina, daskaši, roleraši, karusel, a od skoro smo dobili i barsko oko. Svjetski trend nije zaobišao ni Bar. Kablovi za struju označavaju parcele, kao ringove. Za svaki ukus i za svaki uzrast. Zabave ne fali. Između svega toga nalaze se kao čunovi u kuglani, koji bi se mogli nazvati, možda, šetači. Njihove grimase, tikovi, uzdasi, a ne rijetko i jauci krase taj, nazovi korzo. Mogu se vidjeti raznorazne piruete, stepovi, poskoci, rolinzi i eskivaže. Ovo sve ne bi bilo kompletno bez oreola dima koji nosi raznorazne miomirise i muzike, čije note u svoj svojoj silini, proizvode takve mikseve da bi i najbolji didžejevi pozavidjeli. Odakle to dopire, nema meštra koji bi odagnao, ali nos i uho i bubna opna u njemu, predstavljaju kraj tom njihovom sumanutom putu. Taj pad iz aviona, kod mene je izazvao tolike poremećaje, da korzo ne mogu da poznam. Najviše u ovom uživaju gosti obližnjih kafeterija, koji takve igrokaze rijetko i za malo para, mogu vidjeti.
Kulturni centar, sa svojim segmentima, graniči se sa ovim zastrašujućim prostorom. Pretpostavljam da nikome od upošljenih nije jednostavno gledati na ovu, najblaže rečeno sprdnju, na koju ničim ne mogu uticati. Muziku, scenografiju, scenario, produkciju, režiju ipak rade neki drugi, koji to bolje znaju, u miru i tišini svojih kabineta. Uredbe, odluke, zaključci i ko zna kako se sve to zove, koji su donešeni mukotrpnim radom naših, srcem izabranika, u skupštinskim klupama uvaženog doma kojeg zovu Skupština Opštine, možda će preskočiti taj uzvišeni prag i izaći u život. Možda će znaci pored puta početi da iskazuju svoje značenje. Možda će možda, koji u našem jeziku izražava nesigurnost, mogućnost ili pretpostavku, prerasti u imperativ tj. zabranu, podsticaj, zapovjest!
Još samo da se naoružaju voljom i onog čega najmanje ima, hrabrošću!
A Monky town, nekome će biti šala, a nekome da se dobro zamisli.
***
Stavovi u kolumnama su lični stavovi Autora i ne odražavaju uređivačku politiku redakcije.
