Milan Vujovic

Riječ na promociji knjige poezije Igora Remsa „Slike pesnika“, u okviru Zimske scene Barskog ljetopisa

PIŠE: Milan Vujović

Priča o Igoru Remsu nije samo priča o veoma afirmisanom pjesniku ovjenčanom brojnim nagradama, niti o talentovanom slikaru, to je i priča o Baru nekad i sad, o Barskoj gimnaziji, o mističnom naselju Prvoborac, o neobičnom mladiću, koji se klonio stereotipa i bježao od palanačkog duha u svoj svijet, tako različit od onog u kojem smo zajedno disali i koračali u ono što se i tada zvalo svijetla budućnost. 

Mi smo slušali balade i „Bijelo dugme“, on rok i „Deep Purple“; mi smo vozili biciklo i rolšue, on „čezetu“ od 250 kubika (ko se makar jednom nije vozio s Igorom na tom moćnom motoru taj ne zna šta je strah); mi smo kosu zanosili ustranu, on uvis kao Elvis; noći smo bez izuzetka provodili u ušuškanom krevetu roditeljskog doma, Igor je znao da zanoći i pod mostovima rijeka Arno i Po, a slutim, i Rajne; mi smo autobusom išli na Crvenu plažu, on autostopom od Bara do Londona na koncert „Led Zeppelin“; mi smo koristili kolonjsku vodu „pino sivestre“, iz bočice nalik na šišarku, on parfem „paćuli“, taman kao noć; nama je ljeti najveći podvig bio odlazak u Sutomore, njemu obilazak ondašnje domovine u vreći za spavanje... 

I sve to kad je Bar bio palanka, bez semafora i bulevara i bez betona. Umjesto njih svuda unakolo, kao uskipjelo stado, talasale su se bijele rade. Možda nam one i ponajviše nedostaju od onog Bara kojeg više nema. I, svakako - mirisi: žuke, željezničkih pragova, smole, morske trave ili morave kako smo je zvali... Sve u ovom gradu u to vrijeme bilo je, makar se nama tako činilo, u znaku njegovih gimnazijalaca, u znaku mladosti. I sve je pripremano za naš odlazak na studije, u veliki grad, o kome smo maštali puni nade, riješeni da se više nikad ne vratimo. A veliki grad nas je čekao strpljivo kao što mačka čeka i vreba miša. 

Poslije tri, četiri, pet, deset godina, uslijedio je povratak i prihvatanje onog tako istinitog ovdašnjeg evergrina: „Nema Bara do cara“. Ostalo je, istina, i sjećanje na dane kad smo mislili da sve možemo i da ćemo promijeniti svijet.

Igor Rems je maturirao u Barskoj gimnaziji 1977. godine, a fakultet je završio u Beogradu. Naši gimnazijski dani bili su satkani od zezanja, povremenog grča zbog ocjena, basketa „tri na tri“, zaljubljivanja i snova. Igor je bio pomalo zatvoren i nismo znali o čemu mašta, šta želi da bude. Ja sam to saznao petnaestak godina kasnije, sasvim slučajno. Poslije jednog košarkaškog meča u sali Osnovne škole ''Meksiko'' tutnuo mi je hrpu papira i, u njegovom stilu, kratko rekao: ''Pogledaj, valja li ovo''. Odložio sam to podebelo štivo, malo ili malo više nadobudan, kao novinar Radio Bara i dopisnik „Politike“ (neki će reći: sad, kao, nisi), razmišljajući šta može uvijek buntovni i često neprilagođeni Igor da da poeziji.

Rukopis je dugo stajao na kaminu naše porodične kuće u Popovićima i to sve do jedne noći kad mi se nije spavalo, i ne sanjajući da ću ostati budan do zore. Kad sam se dohvatio Igorove poezije, nisam mogao da se odlijepim od nje. Čitao sam je u transu, u nevjerici. Učinilo mi se da su me te zimske noći početkom devedesetih, istovremeno napali zgusnuto metaforični Vasko Popa i uzdržano čežnjivi Miloš Crnjanski, lirski nadahnuti Leso i razbarušeni rapsod Vito. Sjutradan sam ga nazvao i predložio da bude moj gost u „Promenadi“ Radio Bara. Tog prijepodneva čuo nas je i, danas nepravedno zaboravljeni, novinar i prvi pravi književnik u ovom gradu Danilo Eraković koji je oduševljen Igorovom poezijom bukvalno dotrčao do barake Radija. I tako je počelo.

Posljednje vijesti

Thumbnail “Balkansku caricu” prvi put je na Barsku scenu postavio doajen amaterskog pozorišnog stvaralaštva...
Više u kategorijama: Art  Info  More  Art  

porez bar me

Jedro 320x250

rel ton

AD Marina Logo

baneb reklama

JPMD 320

porez bar

Luka Bar unutrašnji baner

regionalni vodovod novi

rvcg

baneb jedro

TO BAR

ave tours 1

Klime Baković

djokic

baner Adria

Logo MPF

tobar