Mr.sc. Ivan Jovović
Uvaženi župnici Bara i Sutomora, poštovani vjernici, nalazimo se na mjestu gdje nekada nalazila prvostolna crkva Barske nadbiskupije, o kojoj, nalažost danas svjedoče samo arhivski zapisi i arheološki nalazi. Drago mi da sada višedecenijska tradicija obilježavanja Đurđevdana na temeljima stare katedrale, kao i 06. avgusta, kao pomen na pad Bara pod osmansku vlast 1571. godine predstavlja kolektivnu memoriju, koja osim duhovne svakako ima i kulturološku dimenziju.
Među sakralnim spomenicima srednjevjekovnog Bara izdaja se katedralna crkva posvećena Sv. Đorđu, koju pojedini autori nazivaju i katedralom Sv.Đurđa, zaštitniku grada Bara i Barske nadbiskupije, a taj njen drugi naziv možemo protumačiti kao činjenicu da katolički vjernici ovog kraja nisu koristili u živom jeziku zvanični jezik crkve, već katedralu nazivali narodnim imenom Sv.Đura. Uostalom, to ime, kao i prezime, je naširoko raspostranjeno od minulih vremena pa do danas od Bara do Boke Kotorske.
Katedrala Sv. Đorđa, uz benediktinsku opatiju sv. Srđa i Vakha na Bojani, gdje se nalazio mauzolej dukljanskih vladara, crkvu sv. Marije u Krajini, kao benediktinsku opatiju Sv.Marije Ratačke predstavljala značajnu simboličku tačku tokom dukljansko-zetske epohe. Dakle, nekadašnja katedrala Barske nadbiskupije je pored statusa prvostolne crkve za cijelo Dukljansko kraljevstvo, imala krunidbenu i memorijalnu funkciju. U njoj su sahranjeni prvi dukljansko-barski nadbiskupi, visoki crkveni dostojanstvenici, kao i dukljanski - zetski kralj Grubiša Vojislavljević i svi oni znameniti građani Bara, koji su svojim djelima zaslužili ukop među ovim velikanima. Ne treba zaboraviti da su dukljanski vladari baš u ovoj crkvi primali kraljevske insignije poslate od rimskog pape, s obzirom da je Sv. Stolica omogućila dukljansko-barskim nadbiskupima da krunišu svoje kraljeve, jer je njivova titula obuhvatala i naslov primasa, čija je nadležnost upravo bila krunisanje kraljeva.
Na osnovu arhivskih i arheoloških istraživanja danas znamo, da je katedrala Sv. Đorđa podignuta na temeljima ranije stolne tj. biskupske crkve posvećene Sv. Teodoru, koja je izgorjela u požaru, u negdje do prve polovine XI stoljeća. Zanimljivo je napomenuti da je u jednom Oksfrordskom glagoljskom zborniku iz XV stoljeća zabilježeno da je upravo u katedrali Sv.Teodora zabilježeno ukazanje da je slijepac progledao kada mu se ukazao sv.Nikola, odnosno sv.Mikula kako to izvorno stoji tom spisu, što je još jedna potvrda da je narod barskog kraja nadijevao narodna imena svecima, zbog čega danas i postoji nedaleko od ovog mjesta selo Mikulići.
Prvi pouzdan pomen katedrale Sv. Đorđa dovodi se u vezu s poveljom pape Klementa III od 08.01.1089. godine, kojom dukljansko-barskom nadbiskupu Petru dodijeljuje plašt kao simbol vlasti nad svim 10 biskupija, kao nad svim samostanima Latina, Grka i Slovena u Dukljanskoj kraljevini. Papa je 1077. godine krunisao Mihala Vojislavljevića, a taj čin se održao na ovom mjestu, a za vrijeme vladivine njegovog sina kralja Bodina, nadbiskupska katedra je iz Duklje premješetena u Bar, zbog čega je papskim aktom iz 1089. godine Barska nadbiskupija nasljednik drevne hrišćanske crkve, tj. tradicije počev od IV vijeka, kada se hrišćansko širi na današnji prostor Crne Gore.
Na osnovu brojnih dokumenata saznajemo, da je Bar imao presudnu istorijsku ulogu u zbivanjima koji su obilježili postanak i krize, uspone i pad dukljanske države, pa je samim tim katedrala Sv. Đorđa morala biti svjedok burnih događaja koji su obilježili našu srednjevjekovnu crkvenu i državnu povijest. Katedrala je tokom svog viševjekovnog trajanja dijelila sudbinu naroda. Upamtila je ona brojne nadbiskupe, papske poklisare, vladare i njihove izaslanike, pred njom su održavani brojni narodni zborovi i crkveni sabori, čak je u jednom trenutku u XVI vijeku bila utočište barskim plemićima pred naletom obespravljenih pučana. Na ovom mjestu nalazio se nekad Kaptol Barske nadbiskupije, gdje se okupljali svi sveštenci ovog grada, osim onih iz katedrale Sv.Đorđa, kao i drugih barskih zbornih crkava, Sv.Petra Sv.Ilije i Sv.Marije, koji je do prvih decenija XV vijeka imao, između ostalog, pravo da imenuje barske nadbiskupe, a papa da ih potvrđuje. Međutim, ovu je privilegiju Barskom kaptolu ukinula rimska kurija nakon jedne zloupotrebe Barskog kaptola, s obzirom da se tadašnji barski plemić i kanonik Ivan Bazanović lažno predstavljao kao nadbiskup Ivan Balšić.
Ipak, nekadašnja katedrala svjedočila je o teškim vremenima za Katoličku crkvu, s obzirom da je na trgu pred katedralom, prema nekim izvorima obješen barski nadbiskup Ivan Bruno, koji pozvao narod na otpor nakon mletačke izdaje, te stradao zajedno sa svim onim sveštenstvom i građanima koji nijesu htjeli da prihvate mirnu predaju grada osmanskoj vojsci 06. avgusta 1571.godine. Ipak, drugi istorijski izvori kazuju da je stradao koji mjesec kasnije, u pomorskoj bitci kod Lepanta u oktobru iste godine.
Posljednji barski nadbiskup koji je u katedrali Sv. Đorđa služio sv. Misu bio je Ambrozije Kapić, gdje je oko 1585. godine, nakon jedne vatrene propovijedi protiv onih koji su prevjerili, bio zatvoren od lokalnih osmanskih moćnika. U tamnici je bio izložen torturi, pa je ovaj nadbiskup ubrzo okončao svoj život. Nakon ovog događaja Osmanlije su odlučili da katedralu pretvore u džamiju.
Tokom vjekova džamija je više puta prepravljanja usljed brojnih zemljotresa, mada je za cijelo vrijeme tristogodišnje osmanske dominacije zadržala gotovo u potpunosti konture nekadašnje katedrale uključujući enterijer (natpise, freske i druge crkvene iskaze). Nažalost, nestala je srednjevjekovna arhiva Barske nadbiskupije, kao i brojni spisi nastali u skriptorijumima i bibliotekama ovog grada, uključujući i izvornik Ljetopisa Popa Dukljanina.
Prilikom operacija za oslobođenje Bara 1877-78. godine, crnogorska vojska je topovima teško oštetila sve zgrade u gradu, osim džamiju sultan Ahmetovu na Londži, koja je bila pošteđena ratnih razaranja, jer je u njoj se nalazila privremeno prihvatilište za ranjene turske vojnike i gradsko muslimansko stanovništvo. Nakon predaje grada, tadašnja crnogorska vlast se nemarno odnosila prema ovom sakralnom objektu, vjerovatno ne znajući da je to nekadašnja prvostolna crkva, pretvarajući džamiju u skladište municije, što će se ubrzo pokazati pogubnim. U noći između 21. i 22. januara 1881. godine grom je udario u džamiju i izazvao eksploziju. Potres od eksplozije mogao se porediti samo sa katastrofalnim zemljotresom. Pričinjena je velika materijalna šteta koja se ogleda u totalnom uništenju džamije i teškim oštećenjima na okolnim objektima,dok je u eksploziji živote izgubilo 60 ljudi. Uništenjem ovog reprezantativnog monumenta nestalo je materijalno svjedočanstvo koje govori o civilizacijskom dometu naših predaka.
Zahvaljući barskom nadbiskupu Karlu Potenu sredinom XIX vijeka prepisani epitafi barskih nadbiskupa iz XI i XII stoljeća, koji spadaju u najstarija književna ostvarenja na latinskom jeziku na crnogorskom prostoru. U znak sjećanja na nekadašnju katedralu Sv.Đorđa, u katedrali Blažene Djevice Marije u Gretvi postojao je bočni drveni oltar Sv.Đorđa, koji je stradao u zemljotresu 1979. godine.
Katedrala sv. Đorđa nalazila se na južnom, visoko uzdignutom platou gornjeg grada, poznatog pod nazivom Londža (tal. Loggia=loža), što ukazuje da je u tom dijelu grada bio smješten kaptol Barske crkve. Sa gravura iz 1500. i 1571. godine, potom izvještaja barskih nadbiskupa, kao i arheoloških istraživanja jasno se može uočiti da je imala oblik trobrodne bazilike građene u romano-gotskom stilu. Bila je dugačka 20 m, a široka oko 11 m, dok se na jugozapadnom dijelu nalazio četvorougaoni zvonik. Zahvaljujući radu dr.sc. Sava Markovića, po prvi put, 2014. godine stručnoj i široj javnosti prikazana hipotetička rekonstrukcija katedrale Sv.Đorđa, čiju kompjutersku animaciju su uradili, shodno postulatima informatike, stručna lica iz Austrije, tako da danas imamo vizuru ove crkvene građevine.
Na kraju ovog kratkog istorijskog presjeka, želio bih napomenuti da je 2000. godine bio formiran Odbor za obnovu katedrale Sv.Đorđa za vrijeme mandata nadbiskupa barskog Zefa Gašija, koji pozvao lokalne i tada republičke organe i ustanove da podrže ovu inicijativu. Zbog nedostatka sredstava i drugih razloga odlučeno je da se obnovi crkva Sv.Katarine u Starom Baru, što je takođe bila urgentna potreba. Svakako da tadašnja inicijativa i danas obavezuje i crkvu i državu, s obzirom da je postojeće stanje zahtijeva humanizaciju ovog prostora.
