Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Kažu da nema života od sjećanja, ali ja ne želim da to tako bude, ne želim da kao društvo zaboravimo one zaslužne pojedince koji su bili i ostali ponosni i najljepši ambasadori grada Cetinja u drugim gradovima ali i nesebično vezani za svoj grad i njegove stanovnike. Zatekla me vijest da je na drugu obalu vječnosti prešao Dragutin-Drago Vukić pomorski oficir (telegrafista) i vlasnik Centra ua obuku pomoraca u Baru. Drago Vukić je nakon završetka osnovne i srednje škole nastavio svoje školovanje na tada prestižnoj Višoj pomorskoj školi u Kotoru. Nakon završetka školovanja svoj radni vijek je započeo u Prekookenskoj plovidbi iz Bara kojoj je ostao vjeran do zadnjeg dana života. Po okončanju svog plovidbenog staža nastavio je svoj posao vezan za Lučku kapetaniju u Baru, a zbog potrebe usavršavanja i jačanja pomorskog kadra u Crnoj Gori otvara Centar za obuku pomoraca.
Dragutina-Draga Vukića sam upoznao 1998. godine u Baru. Svakog ko bi došao sa Cetinja, bilo zbog pomorskih zvanja ili drugih potreba dočekao bi ovaj neumorni humanista. Bilo je i ostao čovjek u punom i pravom smislu ove riječi. Ovaj pomorski vuk je to pokazivao na najljepši način kako svojom dobrodošlicom tako i gostoprimstvom. Cetinje svoj rodni grad i Bar grad u kome je živio i stvarao bile su njegove dvije nepresušne inspiracije. Vrata njegovog stana i supruge mu Dese bila su širom otvorena za sve prijatelje, pomorce, Cetinjane. Barane i brojne druge. Nesebično je pomogao mnogim generacijama pomoraca da se otisnu na daleku i često gorku pučinu i koru hljeba. Drago Vukić je bio simbol i dobri duh vremena koja su nažalost sada daleko iza nas. Grad Bar je ispisao naljepše stranice pomorske istorije zahvaljujući njemu i brojnim drugim pomorcima koji su bili boemi sa nikada zatvorenom matrikulom. Ostaće sačuvane brojne lijepe anegdote, priče i uspomene koje su ga vezivale za more, brodove, Bar i Cetinje. Sa njim u društvu ste se osjećali posebno i privilegovano. Njegovi Cetinjani i Barani su ga nazivali ambasadorom grada Cetinja u Baru. Uvjek uz vedar osmjeh raspoložen da da pomorcima onaj najbolji i najljepši dio sebe gradio je najljepše životne i pomorske staze i puteve.
Svoju ljubav prema pomorstvu i pomorskom pozivu prenio je i na svoje ćerke Ljubicu-Bubu i Milenu. One su se nesebično posvetile proučavanju pomorskih nauka sa istim onim žarom i ljubavlju prema toj profesiji. Svi mi koji smo bili njegovi bliski prijatelji pamtićemo ga kao naš svetionik i luču čovjeka sa puno takta i uvažavanja za druge, spremnog da pomogne, naročito mladim ljudima ali i kao oštroumnog i pasioniranog posmatrača i pomorskog analitičara društva u kome je živio. Njegovom smrću izgubio je Bar i Cetinje ali i Crna Gora kritičku slobodnu i nezavisnu pomorsku misao a najviše je izgubila njegova porodica i veliki broj prijatelja, poštovalaca koji nisu bili ravnodušni na njegovu toplinu, brigu za druge, inteligentnu misao i elegantni humor. Nama, koji smo bili njegovi poštovaoci bio je podstrek, snaga, inspiracija, a prije svega prijatelj. Kada nas napusti takav patriota, i čovjek onda, naravno, tugujemo i žalimo, ali i ostajemo sa izvjesnom vjerom da ono što radimo ima smisla. Odlučniji smo i čvršći kada su takvi ljudi sa nama, ali oni su nam podrška i uzor i kad odu sa ovoga svijeta, svojim zavještanjem, jer jasno vidimo kako treba živjeti i raditi i kakvi treba da smo. Vukić je pripadao ljudima koji su znali da nam pruže utjehu, koji su nas tjerali da vjerujemo da dobročinstvo nije izgubljeno i koji nam pomažu da obnovimo vjeru u mogućnost jednog ljepšeg i boljeg svijeta. Bez njega više nikada ništa neće biti kao prije. Stari pomorski vuk je zauvjek otplovio na neko ljepše i bolje mjesto na neke nove obale a Cetinjanima i Baranima ostavio svoj amanet kako biti čovjek ma koliko vas pomorske i životne bure i oluje lomile u životu. Hvala mu što je na najljepši i najčasnji način ispunio neke od najljepših i najtežih stranica profesije koja se zove pomorac.
