Piše: mr Marko Rajović
Postoji jedna velika zabluda u sportu. Mnogi vjeruju da se profesionalni sportista postaje tako što trenira više od drugih. Još jače, još duže, još više.
Istina je ipak drugačija.
Vrhunski sportista zaista trenira mnogo. Nekada dva, nekada i tri puta dnevno. Ali razlika između dobrog i vrhunskog sportiste često se ne pravi tokom samog treninga, već između dva treninga.
Trening je podražaj. On tijelu šalje poruku da mora da postane snažnije, brže, izdržljivije i sposobnije. Ali napredak se događa tek kada organizmu damo uslove da na taj podražaj odgovori.
Zato ono što sportista radi nakon treninga nije vrijeme „između sporta“. To je dio sporta.
Šta je pojeo? Koliko je vode popio? Kada će otići na spavanje? Da li će dovoljno spavati? Kako će se oporaviti? Hoće li naredni trening dočekati spreman ili već umoran? Koliko će vremena provesti uz telefon, a koliko posvetiti sebi?
Sve su to odluke koje svakodnevno grade sportistu.
Savremena sportska nauka sve više potvrđuje koliko je kvalitetan san važan za fizičku i mentalnu izvedbu. Istraživanja pokazuju da poboljšanje sna može pozitivno uticati na brzinu, preciznost, reakciju, raspoloženje i sposobnost donošenja odluka kod sportista.
Zato profesionalizam nije samo sposobnost da izdržiš težak trening.
Profesionalizam je sposobnost da naredni trening dočekaš spreman za novi zahtjev.
A onda dolazimo do dijela koji se u razvoju mladih sportista često zanemaruje, razvoja mozga.
Sportista danas ne mora samo da bude brz, snažan i eksplozivan. Mora da vidi prije drugih, prepozna situaciju, obradi informaciju, donese odluku i reaguje u djeliću sekunde. Posebno u sportovima poput košarke, fudbala ili odbojke, razlika se često ne pravi samo u tome ko je fizički spremniji, već ko brže i bolje razumije ono što se događa na terenu.
Zato me raduje kada vidim mladog sportistu sa knjigom u rukama.
U Sports Performance Lab-u, kroz različita testiranja pažnje, reakcije i kognitivnih sposobnosti, često vidimo koliko se sportisti razlikuju i izvan fizičkih karakteristika. Kod sportista koji imaju naviku čitanja primjećujemo zanimljiv obrazac, bolju sposobnost održavanja pažnje i manje oscilacije u koncentraciji.
Naravno, knjiga sama po sebi neće napraviti vrhunskog igrača. Ali čitanje razvija strpljenje, koncentraciju, sposobnost razumijevanja, povezivanja informacija i razmišljanja. A sve su to sposobnosti koje sportista svakodnevno koristi na terenu.
Sportista mora trenirati tijelo, ali mora trenirati i sposobnost da misli.
Zato put prema profesionalnom sportu nije samo broj treninga koje si odradio.
To je i broj puta kada si izabrao da legneš na vrijeme umjesto da ostaneš na telefonu. Da pojedeš ono što ti je potrebno, a ne samo ono što ti se jede. Da uradiš oporavak i kada ti se ne radi. Da pročitaš nekoliko stranica knjige umjesto da sat vremena besciljno skroluješ. Da prihvatiš da ponekad više nije bolje.
I da shvatiš da se vrhunski sport ne gradi nekoliko mjeseci, već godinama.
Talentovanih sportista ima mnogo. Vrijednih takođe. Ali vrhunskih je malo.
Jer vrhunski sport traži nešto mnogo teže od talenta i napornog treninga. Traži dosljednost. Traži da iz dana u dan, mjeseca u mjesec i godine u godinu donosiš dobre odluke, čak i kada te niko ne gleda.
Ne postoji jedan trening koji će te napraviti profesionalcem.
Postoje hiljade malih odluka koje će to uraditi.
Zato se profesionalac ne prepoznaje samo po tome kako trenira.
Prepoznaje se po tome kako živi između dva treninga.
I upravo se tu, mnogo češće nego što mislimo, odlučuje koliko će daleko stići.
