Saša Stojanović: Putevi do sreće

stojan saša

Vrela mediteranska ljeta uslovljena niskom vlažnošću rađala su tople noći u kojima često nije moglo da se zaspi do ranog jutra.

Ostajao bi budan po cijele noći, tragajući kroz stranice knjiga za istinom i ljubavlju koje nikako nije mogao da nađe u životu, uprkos brojnim pokušajima i iskustvu koje nije bilo zanemarivo. Samljeven od nespavanja i noćne vreline tromo je ustao iz kreveta u namjeri da se podsjeti kako izgleda jutarnji obrok i na putu do frižidera neobavezno pritisnu dugme na daljinskom upravljaču televizora, više iz potrebe koja bi ubila jutarnju tišinu vrelog julskog dana koji je stupao na scenu nego zbog gomile gluposti raznih mediokriteta koji su se plazili sa malog ekrana.

Postavljajući sto za rijetki jutarnji objed nasu jednu „ljutu“ iz frižidera ne bi li se što prije rasanio i snašao u dijelu dana koji nije poznavao baš najbolje, pa će dan već nekako krenuti, pomislio je, sjedajući za veliki sto u trpezariji sa kojeg se na tv pružao pogled iz ugla od 45 stepeni. Baveći se neuobičajenom jutarnjom aktivnošću nije slutio da će mu kroz koji minut život dobiti potpuno novu dimenziju kojoj će posvetiti dane, mjesece i godine koje su dolazile i prolazile, kao što curi pijesak u klepsidri. Razmišljajući kako će provesti dan koji u startu nije obećavao, podiže glavu i pogled mu se sastavi sa televizorom na čijem ekranu je bila vanredno zgodna žena. Tijelom mu prođe neobičan elektricitet i u pokušaju da ustane shvati da su mu noge paralisane. Nakon nekoliko trenutaka poteže gutljaj iz boce koja je stajala na stolu i odlučno ustade bacivši se na daljinski koji je ležao na krevetu. Pojača ton, i kad utvrdi da je u pitanju lokalna tv stanica zastade na trenutak slušajući o čemu govori ta neobično lijepa pojava, i neobična i lijepa u isto vrijeme. Taj topao julski dan dobi sasvim drugu konotaciju i ljetu koje je uzimalo zamah udahnu novu dimenziju. Sjede u fotelju, zapali cigaretu i kao dim se izgubi put oblaka na nebu, budan sanjajući.

Nije gubio vrijeme u odluci da pronađe tu ženu neobičnog imena i prezimena, čudne životne priče i porijekla, saznao je mnogo kasnije, gotovo slučajno.

Prvi kontakt ostvario je još istog dana zahvaljujući modernoj tehnologiji i novotarijama vremena u kojem se živjelo, no poznajući svoju prilično arhaičnu prirodu znao je da se stvari neće odvijati tek tako. Ipak, pomisli, da sve što je vrijedno i ne dobija se lako, ne zaboravljajući da neke stvari prosto i nemaju cijenu.

Želio je da sazna sve o njoj, i to što prije. Voli li kišu, plaši li se visine, sanja li slonove, ide li u pozorište, navija li za Srebrnu rijeku, zna li šta je „tajvanska kanasta“, čita li Jesenjina, Lorku i Rakića, boji li se mraka, je li bila u Kini, nosi li gaćice, kupa li se u Rafailovićima, jede li rakove, ima li porodični prsten i aristokratsko porijeklo, miriše li na „sotto vocce“?

Sve je to htio da zna još istog dana ali je zid ćutanja okružio njegove želje i samo su snovi bili mjesto gdje bi se ponekad sreli, ostavljajući ga tako neveselim i u domenu nagađanja. Njihovi virtuelni susreti bili su formalni i ljubazni do mjere čiste kurtoazije. Sigurno je za to postojao debeo razlog, bio je ubijeđen, dok bi kat-kad razmišljao o tome. A razmišljao je, najčešće na brojnim putovanjima koja su mu služila za bijeg od dosadnih i sitničavih ljudi koje je zanimala samo sitna korist. Takvi su ga uglavnom okruživali.

Putujući svijetom sretao je razne ljude, nailazio na svakakve običaje i vrste kafe, koju je volio da ispija u velikim dnevnim količinama, i da praveći oblake dima zamišlja kako bi bilo sjajno da je i ona tu pa da mogu da razgovaraju o svemu, baš kako i razgovaraju ljudi koji su najširih pogleda na svijet, bez obzira na razlike koje su, svakako, izvjesne.
Voljela je pozorište. Štaviše, na jedan poseban način bavila se njime. To ga vrati u vrijeme dugogodišnjeg boravka u jednoj od balkanskih prestonica, kada je noćni život živio u pozorištima, uživajući u majstorijama umjetničkih bardova na „daskama koje život znače“ i podsvjesno ga podsjeti kako bi mogao biti Romeo. Ionako mu ta uloga više puta u životu nije izmakla. Imao je više premijera nego pojedini ansambli. No, nije se uzbudio zbog toga. Prepustio se unutrašnjoj stihiji pa gdje ga odvede. Ionako nije imao razloga da se žali na život.

Namjera da sazna sve što ga je kopkalo postala je ostvariva tek posle nekoliko toplih ljeta. Grad u kojem je živjela nije volio. Prezirao ga je i izbjegavao. Ne zbog grada nego zbog ljudi. Ipak je vjerovao da je ona bolja i da duhom ne pripada tom podneblju. Pomalo ležerno saopštio joj je tu svoju namjeru i najavio dolazak. Rekla je da će se javiti i da bi i ona željela da se jednom sretnu. Ipak, prošle su godine od onog famoznog jutra i stvari su malo izblijedile ali je želja ostala ista.

Išao je sporim koracima i razgledao ulicu u kojoj se zatekao. Dan je bio oktobarski, oblačan, sličan današnjem. Kaldrma pod njegovim nogama brojala je stotine i stotine godina dok su radnje koje su virile iznad nje bile moderne i svakidašnje. Lica ljudi koje je sretao bila su namrštena, jesenja, siva, nalik na kišu koja se naslućivala iza horizonta. Stao je ispred jednog izloga i bez posebnog zanimanja gledao u njega. Činilo mu se da su svi izlozi isti, baš kao i ljudi sa kojima se mimoilazio. To ga je natjeralo da se da u potragu za nekim neobičnim kafeom u ulici kojoj se nije nazirao kraj. Potreba za dobrom kafom bila je jača od nasumične šetnje u kojoj su mu u susret dolazile sive zgrade, ne tako davno izašle iz socijalizma. Osjećao se duh promjena ali on nije bio siguran da stvari idu u dobrom pravcu. Svi Balkanci, bez obzira na porijeklo, imaju običaj da pretjeruju, a mi smo tu, čini se, ipak bez premca.

Utoliko naiđe na jedan lokal u drvetu kojim je dominirala zelena boja i to ga natjera da uđe. Lagani acid-jazz je prijao ušima u prilično rano jutro i on odluči da sjedne. Osvrnu se oko sebe i osmotri unutrašnjost, nije bilo nikoga. To mu je odgovaralo i vadeći cigarete i šibice iz jakne sjede za sto do prozora. Obradovao se kada je vidio da je kafa u šoljici baš onakva kakvu je volio. Svoje rituale je volio da ispoštuje gdje god da se nalazi, mada mu to nije uvijek polazilo za rukom. Doduše, najmanje njegovom krivicom. Ovlaš prelista štampu i osjeti kako ga obuzima neko neobično uzbuđenje, baš kao kada je prvi put sa grupom izviđača otišao na svoje prvo veliko takmičenje. Uze telefon i pogleda u njega, bilo je 9 i 15. Napisa poruku da je stigao i gdje je čeka. Nije ni primijetio da je počela kiša i da se lokal puni gostima. Čuo se neznatni žamor, dan se otvorio i grad je počeo da živi svojim uobičajenim ritmom. Šareni kišobrani i tople vunene kape u raznim bojama na glavama djevojaka odjednom mjesto učiniše živopisnim i dopade mu se atmosfera koja se iznenada stvarala. Očigledno da je u pitanju bilo jedno od omiljenih gradskih mjesta za izlaske i to mu podiže raspoloženje i nakratko odvrati misli od njenog dolaska.

Sve češće je gledao prema vratima, sa nesvojstvenim nestrpljenjem, očekujući da se pojavi. Kada je konačno ugledao posle gotovo sata čekanja osmjeh mu je zasijao na licu. Bila je još ljepša nego na rijetkim slikama koje je imao priliku da vidi i neznatno ljepša nego onog jutra na televiziji. Osvrtala se oko sebe tražeći ga pogledom i on joj na kraju mahnu otkrivajući svoju dobro zakamufliranu poziciju za stolom pored prozora ali iza jednog od nosećih stubova lokala koji je nekako ličio na salun sa Divljeg Zapada. Pomalo nesigurno je išla prema njemu i kad je prišla pruži mu ruku i izgovori svoje ime. Stajali su tako trenutak, s rukom u ruci, mada se njemu kasnije činilo da je prošla i cijela vječnost prije nego što su se pustili i ona skide kaput i odloži ga na stolicu do sebe.

Iako nije imao jasne namjere živio je za taj trenutak godinama i on je sada bio tu, mogao ga je osjetiti, udisati, skoro pa dodirnuti. Osjećao je kako mu neka toplina nadima pluća do prskanja i više mu ništa nije bilo važno, niti je nešto oko sebe čuo i vidio. Iz tog rijetkog i neobičnog stanja „probudio“ ga je konobar. Ona podiže glavu i pogledi im se prvi put sretoše. Zapamtio je dobro te oči, zapamtio bi ih i da je bio slijep. Vrijedjele su svake duge noći.
Imao je o njoj već izgrađeno mišljenje ali se ispostavilo da je većim dijelom bilo pogrešno. U pokušaju da ga razuvjeri i otključa njegove zablude ispričala mu je štošta o svome životu. O porijeklu imena i prezimena, o neobičnom djetinjstvu i ranoj udaji. Umalo nije pao sa stolice kada je saznao da je majka troje djece. Izgledala je bolje nego sve djevojke koje su tog trenutka bile u kafeu, bolje nego bilo koja djevojka koju je poznavao. Odjednom mu je bilo muka i nije mogao doći sebi i u trenutku je shvatio zbog čega je na ovaj susret čekao toliko godina. Osjećao je da mu treba nešto žestoko, neki alkohol koji će ga otrijezniti, koliko god to apsurdno bilo. Trgnu jednu, pa drugu odmah za njom i kada se malo pribrao upita je: jesi li ti stvarna?!

Gledala ga je sa primjetnom dozom čuđenja i nije mu ništa odgovorila. Djelovala je smireno, kao neko ko bi volio da je sad negdje drugdje ali je ipak tu, svojom voljom i svojim izborom. Sigurno je i ona sanjala o nekoj srećnijoj zemlji i ljudima koji gledaju svoja posla.

Podsjećala ga je pomalo na Doru Mar, zbog umjetničkog duha koji je isijavao iz njene nadrealne pojave, pomalo na Prokletu Jerinu, zbog požrtvovanja i nepravde koju joj je život dodijelio i u trenutku je zamisli kao sublimaciju te dvije velike žene. Slike su mu brzo prolazile mislima i on je uze za ruku i stavi joj u dlan smotuljak pa ga brzo zatvori i reče joj da otvori njegov sadržaj tek kad prvi put pođe u pozorište.

Pod utiskom svega što je saznao vukao se lijeno mokrim ulicama grada koji nije volio. Kiša je stala i rijetki prolaznici su užurbano prolazili pokraj njega ali ih on nije primjećivao. Koraci su mu bili teški i tromi ali nije bio slomljen. Nije imao snage da misli na novi dan ali je znao da će svanuti. I ako bude sivo jutro razvedriće oko podna. Znao je. Bio je siguran da hoće. Stao je na ugao ulice kojom je išao kada je stigao do njenog kraja i zapalio poslednju cigaretu iz kutije. Uto mu je prišla mala bosonoga cigančica i gotovo šapatom rekla: daj nešto za sreću, gospodine.
- Za sreću?! - upita je.
- Da te sreća prati - odgovori mu tiho.
Zavuče ruku u džep, izvadi nekoliko novčića i stavi joj na ispruženi dlan. Sjeti se da je to danas već jednom uradio i nasmiješi se. Neka bude za sreću. I nestade u noć...

auto klime bakovic 1

jedro opstina bar

allegra

Cerovo

turisticka organizacija bar

kalamper

stara carsija

vodovod bar

komunalno

regionalni vodovod novi

luka bar

AD Marina Logo

ave tours 2020

Klime Baković

djokic

morsko dobro

Logo MPF

tobar