Tomo Ilijin Vukotić.......

Toma sam upoznao u autobusu. Na stanici kod „Amfore“ u Šušanju ulazi Tomo i traži slobodno mjesto. Ja ustanem i ustupim mu sjedište, na čemu se Tomo uljudno zahvali i započne razgovor sa mnom. Ja sam od mladosti volio da se družim i slušam starije. Od njih se uvijek ima nešto pametno čuti. Slušaj starije ali ne idi za njima, kako se kaže. Tu izreku sam tek kasnije razumio.

Dakle, započe Tomo razgovor tako što se predstavi, a zatim, poslije kraćeg monologa, zapita me ko sam i odakle, jer je bilo ljeto i bilo je puno turista. Utoliko stigosmo do pijace. Tu obojica izađosmo iz autobusa i zaputismo se prema zelenoj pijaci. Odgovorih mu na pitanje. Očito zadovoljan, jer je naišao na komšiju, reče da još od prije rata poznaje mog oca Iliju i strica Vlada.

Od tada do danas, evo već tri godine, povremeno se viđamo na pijaci ili sa njegovim bratanićem Ilijom pijemo kafu u „Pascucci“ i pričamo o svemu. Upravo slušamo što Tomo priča iz njegovog dugog i sadržajnog života, koji traje već 99 godina.

Imponuje način na koji on govori, bez žurbe, bez jeda i bez zlobe. Prvo dobro razmisli pa kaže, što je odlika mudrih ljudi. Posebno je impresivno njegovo pamćenje.
„Tomo - pitam ga - zašto si došao u zavičaj na kraju životnog puta?“
„To su me već pitali drugi - reče Tomo - a ja im odgovaram: Zla sudbina orla natjerala da zimuje među kokoškama.“
Sve mi je time rekao.

Bratanić Ilija se stara o Tomu, koji se nikada nije ženio. Svakog dana, kada je lijepo vrijeme, obilazi zelenu pijacu. Svi ga tamo poznaju, ali on najradije sjedi i pije kafu sa ženama. Tomo zna mjeru u svemu. Uvijek gleda da ne bude dosadan i da ne bude previše otvoren. Sjedeći sa njim, saznao sam mnogo toga što me interesovalo iz perioda Drugog svjetskog rata.

Rodio se u Zupcima 1921. godine, učio je školu koliko mu je bilo omogućeno u to vrijeme. Bio je vješt za svaki posao. Rat je proveo u Baru i Skadru. Poslije rata bio je u Zagrebu i radio je na Velesajmu. Završio je školu za vještački mermer, teraco i prani kulir, što će biti presudno za njegov budući život i rad.

Iz Zagreba je 1954. godine otišao za Njemačku. Već 1956. godine došao je u Njujork, a odatle je pošao u Kaliforniju kod Anta Cara Ivovića, koji je garantovao za njega.
Njegove karakterne osobine: odlučnost, radoznalost, odanost, tačnost i poštenje širom su mu otvorile vrata za uspjeh u Americi. Nije imao nikakvih poroka, a znao je veoma cijenjeni zanat. Radio je za vrlo zahtjevne ličnosti, među kojima je bio i Hju Hefner, osnivač magazina „Plejboj“.

Volio je da se dobro oblači, da živi u luksuzno namještenim stanovima. Volio je, kaže, žene, pa opet žene, ples, automobile i putovanja. Kao pojava bio je izuzetno privlačan. Zimu je uvijek provodio na Havajima, u Honoluluu, sa prijateljima u društvu žena. Na Svjetskom skupu hipnotizera u Čikagu, na kojem je učestvovao, niko ga nije mogao hipnotisati. Kao turista, obišao je svijet od Sibira do Afrike. Često je boravio u Carigradu i tamo bio u društvu Barana, naročito Karla Milovića i Đorđa Ratkovića, koji su se tamo i rodili.

Svojih starih navika se odrekao, osim posjeta frizeru, pedikiru i zubaru. Ide kod zubara Nevena Lekovića. Interesantno da i danas, u 99. godini, ima većinu svojih zuba. U kući je kod bratanića Ilije, ali voli sam da kuva i da se zdravo hrani. U svojoj sobi drži i dvije mačke i još ne pije nikakve ljekove. Voli da recituje pjesme iz mladosti, ima ih i golicavih.

Tomo je po dolasku iz Amerike jedno vrijeme živio u porodičnoj kući u Zupcima. Imao je izuzetno dobru baštu sa povrćem, dovoljnu za tri porodice. Svoje seljane je učio kako da savremeno gaje povrće, ali ga niko nije slušao. Čak su mu i pjesmu ispjevali, naslovljenu „Tomu Ilijinom sa Havaja“, koja se završava ovako: „No bojim se, doće doba kad ćemo se sjetit Toma!“

On nesebično dijeli savjete o zdravom životu i pravilnoj ishrani. Često ga pitaju koja je tajna za dug život. Tomo duhovito odgovara: „Treba da imaš sreću da ne umreš mlad.“ Ovo je rečeno iz iskustva, jer je Tomo imao mnogo puta sreću da izbjegne najgore. Jednom je pao sa skele u Čikagu i dobio odštetu. Ko zna što je sve doživio u svojem dugom životu a što nije ispričao, jer čovjek obično priča ono što je afirmativno.

Tomo Ilijin Vukotić je svakako jedan od najstarijih Barana. Želimo mu da još dugo živi.