Kolumna predsjednika Medjunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika ”Nekazano” Bar   Labuda N. Lončara

“Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina.Svaki je čovek deo kontinenta, deo zemlje.Ako grudvu zemlje odnese more, Evrope je manje,kao da je odnelo neki rt, kao da je odnelo posed tvojih prijateljali tvoj.Smrt ma kog čoveka smanjuje mene,jer jasam obuhvaćen čovečanstvom,istoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni,ono zvoni za tobom". Džon Don

Kada sam se prije mjesec i nešto više dana dopisivao sa mojim komšijama Asanovićima koji su pošli u posjetu kod svoji kćerki u Italiju nijesam mogao da povjerujem u ono što čujem. Da je u Italiji velika zaraza, pandemija..šta li. I bilo nam je smiješno jer smo mi svako jutro tačno u 07.30 pili jutarnju kafu kod Miša i šalili se na račun Italijana. Uzgred, više sam zakasnio na posao u kasarnu nego na ove jutarnje kafe. Najviše zbog toga da me nebi moj komšija Gojko prozivao što kasnim. I tako bi ih svako od nas: Gojko, Rusto, Jokso, Mijo, Mićo, Mišo, Zindo i ostali pozdravljali i čudili se. Niko od nas nije nešto bio posebno zabrinut. A na TV-u, dnevnoj štampi i dnevnicima naši ministri i doktori su govorili da su spremni za Koronu i da će je sredit za čas posla ako se pojavi kod nas. E, čim su oni počeli davat takve izjave mi smo se malo zabrinuli.. a ne lezi vraže. Korona je već bila tu! I jedne večeri stiže mi poruka od Miša da od sjutra kafana više ne radi. I sjetih se onog: ne pitaj za kim zvona zvone! Zvone za tobom.Prenijeh poruku ostalima i tako uđosmo u stvarnost. Od tada samo do prodavnice u trgovinu. Plaćanje računa i to je to... nema šišanja, Gojko prestao da izlazi i da kupuje Dan...
I ništa više nije isto. Niti će biti.

*
Kroz istoriju čovječanstva mnogo je bilo epidemija. Kuga, kolera..španjolka. I čovječanstvo je opstalo. Opstaće i sada. Podsjetimo se nekih stvari.. Veliki ruski pisac Aleksandar Sergejevič Puškin, nalazeći se u karantinu zbog kolere 1827. godine, piše:
Dozvolite mi, draga braćo, sestre, sugrađani i svi zemljaci, da vam iz karantina čestitam veliki proljećni praznik!

Pozovimo u pomoć razum,
Pobedimo bolest silom znanja,
I dane teškog ispita
preživimo kao jedna porodica!

A podsjetimo se i našeg nobelovca Iva Andrića koji u svom djelu “Na drini ćuprija” kaže: "Za tih dvadeset i pet godina iz sredine XIX veka dva puta je u Sarajevu morila kuga i jednom kolera. U tim slučajevima kasaba se pridržavala uputstava koje je, prema tradiciji, još Muhamed dao svojim vernicima za njihovo držanje u slučaju zaraze:
"Dok bolest vlada u nekom mestu, ne idite tamo, jer se možete zaraziti, a ako ste u mestu gde bolest vlada, ne idite iz tog mesta jer možete zaraziti druge."
A kako se ljudi ne pridržavaju ni najspasonosnijih uputstava, čak ni kad potiču od božjeg Poslanika, ako nisu "silom vlasti" primorani na to, vlast je prilikom svake "morije" ograničavala ili potpuno obustavljala putnički i poštanski saobraćaj...
Nestajalo je građana, zaposlenih i dokonih, zamišljenih ili raspevanih, a na pustoj sofi sedela je opet, kao u vreme buna i ratova, straža od nekoliko zaptija...
Primali su poštu od konjanika, ali sa svim merama predostrožnosti... Zaptije bi prihvatile kleštima svako pojedino pismo i okadile ga na dimu...
Ali, glavni posao nije bio sa pismima, nego sa živim ljudima. Svakog dana naiđe po nekoliko putnika, trgovaca, pismonoša, skitnica.
Kod samog prilaza ka mostu dočekuje ih zaptija i već izdaleka daje rukom znak da se dalje ne može.
Putnik zastaje ali počne da pregovara... A svaki od njih smatra da je neophodno potrebno da ga puste u varoš, i svako uverava da je zdrav kao dren i da nema nikakve veze sa kolerom koja je - "daleko joj lepa kuća" - tamo negde u Sarajevu...
Tu se u razgovor umešaju i ostale zaptije... A viču već i stoga što sedeći na kapiji zaptije po vas dan pijuckaju rakiju i jedu beli luk... jer se veruje da su obe te stvari dobre protiv zaraze: a oni se tim pravom obilno služe."
Znači i tada se tražila “socijalna distanca” i primenjivale se mjere zaštite. A najvažnija je ona: “ne idite iz tog mesta jer možete zaraziti druge."

*

Valjda ste iz prethodnog teksta uočili a inače svih ovih dana se potencira na socijalnoj distanci, čistoća. Pranje ruku. Ono što su nas u djetinjstvu učili : prije svakog jela treba ruke prati... i kad god bi sa igrališta, iz dvorišta ulazili u kuću obavezno su se ruke prale. Danas se djeca odavno ne igraju u dvorištu. Tamo sada izlaze gazde sa svojim psima da vrše nuždu. I ne zna se ko koga izvodi. Djeca su kući za kompjuterima, tabletima, telefonima i sl... Ne znam dali ste primijetili ali kod svih bolesti koje su se javile u zadnjih stotinu godina uzrok su prljave ruke. Nekom ruke nijesu čiste! Ili neće da ih pere. Oni koji su služili Vojsku znaju da je u borbenom rancu obavezan dio opreme bio sapun i peškir. O drugim zaštitnim sredstvima da ne govorimo.
E, da mnogim ruke i posle sapuna neće ostat čiste ...

*

Dajte da ovih dana ispoštujemo mjere koje su donijete i time spasimo druge od sebe a sebe od drugih. Ova izreka Marka Miljanova izgleda otrcano ovih dana, od mnogo ponavljanja, ali je istinita. Kad idemo u prodavnicu stavimo masku i rukavice. Isto to kad idemo u banku ili poštu radi plaćanja računa i sličnih poslova.
Svjedoci smo da Opština Bar sa predsjednikom i svi m njeni m organima preduzimaju sve moguće mjere da nam pomognu i olakšaju život. Pomozimo i mi sebi i svojim bližnjim!
A ima kad da se prepucavamo oko toga ko nije radio na vrijeme svoj posao ili ko ga uopšte nije radio... a nije da nemamo oko čega da se prepucavamo...

*

Kako opstati u kući? Stanu? Smiješno! Kao da smo na frontu! Kao da nam sa svake strane padaju granate i oko ušiju fijuču meci.
Odvikli smo se topline doma i porodice. Otuđili se. Svak svojim poslom i obavezama u ritmu brzog života.
Sada kad smo “osuđeni” da budemo u svom stanu ili kući posvetimo se sebi i svemu onome što nijesmo stigli tj. za šta nijesmo imali vremena. Završite ono što ste davno počeli ili planirali da uradite. Dovršite rukopise koji vas odavno čekaju..
Pročitajte knjige koje ste davno kupili ili dobili napoklon a nijeste ih ranije stigli pročitati...
Žao mi je što smo tek nekoliko dana prije uvođenja mjera izolacije dobili iz štampe knjigu našeg sugrađanina Gule. Njegov roman “Let plavog safira”... Maksimalno brzo smo je jpripremili za štampu i štampali ali virus je bio brži. Samo desetak njih su prije uvođenja mjera dobili ovu knjigu i mogu uživati u prvom književniom poduhvatu našeg sugrađanina Gule... stigao nam je iz štampe i roman Vukosava Delibašića “U vrtlogu vremena” koji govori o vremenu Dubrovačkog ratišta, Nikšića i Nikšićana u njemu... nije da ne radimo!
Sada u vrijeme korone podržavamo mnoge pjesničke događaje onlajn. Oformili smo posebnu sekciju na portalu Nekazano “Poezijom protiv Korone.” Pjesme objavljuju pjesnici iz čitavog svijeta, izvolite pogledajte. Šaljiet nam svoje radove. Na našoj fejs grupi svakodnevno objavljuju pjesnici i pisci iz čitavog svijeta. Mi konkretno smo počeli veoma ozbiljan posao. U pripremi za štampu nam je i peti broj časopisa za kulturu i umjetnost “Nekazano”. Ovaj broj je posvećen našoj sugrađanki Nedeljki - Cici Pavlović, preminuloj prije dvije godine. Promociju čsopisa bili smo planirali za 23. april Svetski dan knjieg i autorskih prava ali očiggledno je da ovu promociju možemo održati samo online. Shodno novo nastaloj sitaicij. Važno da se stvara! I da ne zaboravimo naše stavaroce koji su mnogo toga dobrog doprinijeli našem gradu. Pa onda i mi treba da se njima odužimo..
Kad se završi ova pandemija onda se nadamo da će se neko sjetiti da i prema udruženju “Nekazano” ima nekih obaveza... nadamo se...

*

Korona je svima nama promijenila navike. A ono najpozitivnije je povratak starim sistemima vrijednosti. Porodici. Knjizi. Čitanju knjige prije spavanja. Razmjeni knjig ai mišljenja o knjigama..Zajedničkim objedima. Kuvanju. Razmjeni recepata. Mirišu ulazi na sarmu, ribu, pasulj, domaću pogaču.. i ako je vrijeme posta. Zahvaljujući opet savremenoj tehnologiji sada se češće čujemo sa svojom djecom i unučićima jer oni svi rade od kuće. Tako da se sada malo više gledamo i čujemo sa Lidijom i Anjom. One su skoro pravile i Sneška Belića u svom dvorištu u Beogradu. Pa i nama se snijeg bio spustio skoro do grada, nije se tako spustio čitave zime... Vuk i Iskra su posebna priča. Imaju veliki stan pa su napravili čitavo igralište i uživju u igri.

*

Prvi put smo proslavili rođendan preko interneta umjesto da slavimo u krugu porodice. Iskra nam je napunila godinu dana. Tako da smo svi gasili svećice uživo preko Skajpa. Nužda zakon i navike mijenja. Polako se uhodavamo mada niko nije oduševljen ali što se mora nije teško.

*

I one tužne stvari se obavljaju mimo običaja. Sahrane bez prijatelja. Stari dobri običaji da se roditelj, voljnei, prijatelj ili drug ne može ispratit na zadnji put. Tako sam i ja na godišnjicu svog oca Novice sam pošao u Hram Sv. Jovana Vladimira i zapalio svijeće za pokoj duše... i sjetih se one Biblijkse... Doći će vrijeme da živi zavide mrtvima..
Daleko bilo!

*

Moram da se vratim na početak price. Italija. Prijatelji, Asanovići, su nam bolje. Čuje se sa njima... i javljaju mi se iz svih zemalja što se kaže od Kanade do Australije da su svi za sada dobro i zdravo. Narod Italije se oporavlja. Smanjilo se umiranje.. Samo mi i dalje nije jasno ili nijesam dobro ispratio.. Gdje su onih trideset sedam hiljada američkih vojnika koji su došli u Italiju za vrijeme najveće epidemije i umiranaj Italijanskog naroda. Kakos u najteže najjače epidemije i perioda umiranja i kako su pomogli narodu Italije?... Niko ih ne spominje niti sam negdje pročitao da su se vratili u Ameriku. A u Americi je gadnije stanje nego kod nas. Onoj bogatoj Americi... demokratskoj. Njujork najsavremenija metropola djeluje sablasno. Prazne ulice. Ali najbolje stanje u Americi daje Las Vegas. Nikoga nijesu ostavile ravnodušnim muke beskućnika. Kojima je grad dodijelio dva kvadratna metra na praznim parkinzima gdje mogu da leže i da se liječe... Sumrak civilizacije. To je ta Amerika... opet se onaj njihov “Denis Napast” igrao sa narodom... Pa dobro, nijejedini...
A posle gledanja snimaka iz Indije da Vas zamolim: ne kršite policijski čas da ne prođete kao oni jadnici u Indiji. e će nam neko kao humanitarnu pomoć poslat nekoliko hiljada Indijskih policajaca... šalim se... (došlo vrijeme da uvijek kad se našalimo moramo to naglasit...)

*

Pred nama su Vaskršnji praznici. Prvo katolički a onda Pravoslavni i već se navikavamo da ćemo sami u kućama slavit jedan najači praznik u Hrišćanstvu. Vaskrsenje. Pobjedu nad smrću i slavljenje vječnog života! I vjerujem da neć biti samo simbolično već da ćemo stvarno doakat ovoj pošasti!
Svima koji slave neka su na zdravlje predstojeći Vaskršnji praznici!
Život će pobijediti smrt!
Kao mnogo puta do sada...
Barem nas tome uči Istorija...