Kad mi je Vasko rekao da je napisao knjigu prvo sam se iznenadio, pošto mislim da političari uglavnom nemaju strpljenja da bilo šta pročitaju što nema veze s politikom, a kamoli da sjednu i napišu knjigu.

Potom sam se i obradovao, znajući mog druga kao nekog ko ima nevjerovatno pamćenje, što znači da će osvijetliti i neke događaje u kojima sam i sam učestvovao, a koje je, što se mene tiče, nagrizao, ako ne i prekrio zaborav.

Piše: Milan Vujović

I nisam se prevario. Nekoliko puta sam se slatko nasmijao čitajući dogodovštine iz zajedničkih dana Radio Bara. Vasko ima tu dobru osobinu da bez zadrške ili kajanja potisne ružne stvari i afirmiše prave ljude i lijepe događaje. I u ovoj knjizi nećete nabasati ni na jedno ime i prezime onih koji su učinili neko nepočinstvo, a mnogo je tu heroja naših dana, od istinskog junaka Baje Bajkovića do Boba, Blaža i ostalih iz generacije, sa kojima je Vasko živio one dane i one godine i sa kojima i danas druguje.

Sa Valetom sam radio desetak godina u Radio Baru, ali sam ga pobliže upoznao na Mediteranskim igrama u Bariju 1997. godine koje do tančina opisuje u ovoj knjizi. Iz nje sam ponovo saznao gdje smo sve bili u Bariju, koga smo sreli, sa kim smo sarađivali i kome se divili. Kad s nekim dijelite sobu i vagan najbolje ga upoznate. Obojica smo u to vrijeme bili mladi očevi i osim što smo pričali o poslu i veoma napornom izvještavanju sa Igara za naš Radio, Tanjug, Politiku, Sportski žurnal, razgovarali smo i o porodici, posebno šta ćemo da kupimo djeci. Vasko se uvijek prvo preslišavao šta će tog dana da kupi Babarildu, pa tek onda Milici i Lazaru. A Babarildo je njegov pastorak kojeg ne razdvaja od svoje djece. To može samo plemenit, dobar čovjek. Vasko Lalošević je dobar čovjek. Uzgred, ni dan danas ne znam kako je Babarildu pravo ime, za mene je bio i ostao Vaskov Babarildo.

Knjiga pred nama, kao što sam autor kaže, nije literarno pretenciozna niti ima namjeru da uljepšava prošlost i autorovu ulogu u njoj. Vasko niže priče i događaje onako kako su se zbili i kako ih je on vidio. Ništa ne nameće čitaocu, ponajmanje zaključke. Na njemu je da ih sam donese. Vasko piše lako, jasnim novinarskim stilom. Knjiga je, prije svega, poklon prijateljima i dragocjeno štivo za one koji žele da nauče nešto o ovom gradu i njegovim dobrim ljudima, svjedočanstvo o dostojanstvenom životu jednog novinara i sportskog pregaoca koga je sticaj okolnosti bacio u nemirne političke vode. Malo je onih koji su iz njih isplivali suvi i čisti. Meni se čini da Vasko još nema fleka i vjerujem da ih u smiraj političke karijere neće ni dobiti.

Knjiga “Moj kaleidoskop” je i saga o vremenu u kojem se taj život odvijao. Ponekad se učini da neka poglavlja nemaju vezu jedno s drugim. Ali, imaju i te kako. To vezivno tkivo, ta spona, upravo je Vasko. I kad piše o Kviskoteci na talasima Radio Bara, i duši stare Topolice i Pristanu, i o kapeli na Lovćenu i obnavljanju litije na Rumiji ili o Zimskoj Olimpijadi u Sarajevu i Igrama Parlamenata u Moskvi, o barskom bioskopu i feribotu “Sveti Stefan”, o Crvenim košuljama i “Balkanskoj carici”, o košarkaškom i fudbalskom klubu Mornar i u još sedamdesetak poglavlja, svuda je Vasko. Tu je i u onoj priči koja odiše poletom i ponosom o osnivanju Srpskog prosvetnog društva u Baru. Sve je to ispisano lijepim, čitljivim rukopisom.

Ako bih želio da budem slikovit, onda bih rekao da ova knjiga, umjesto klasičnih uvoda, razrade i zaključka, ima svoje brzake kao Rikavac, postojanost kao hram Svetog Jovana Vladimira, i u finišu, kad se svode računi, svoju mirnu fazu kao barsko more ljeti, u suton.

Na mene je najjači utisak, pošto sam nepopravljivi melanholik, ipak, ostavilo poglavlje “Odlaze nam dragi ljudi”, u kojem je Vasko sa malo riječi, ali pravih, bez patetike, opisao pokojne roditelje, majku Senku i oca Laleta.

Evo, da to ilustrujem:
“U svom porodičnom gnijezdu trudili su se da nas, njihovu djecu ne dotiče ništa loše i ružno iz spoljnjeg svijeta. Prihvatili su sav teret koji životni putevi i stranputice donose na svoja pleća. Često smo razgovarali o mnogim porodičnim i drugim dilemama i znali da će se iz majčine i očeve ruke, kroz blagu narav i melemnu riječ, svi eventualni rebusi rešavati lako, kao 'dobar dan'”.
Dok gledate najbolje filmove Emira Kusturice, koji se više puta pominje u jednom poglavlju ove knjige, “Sjećaš li se Doli Bel?”, “Otac na službenom putu” i “Andergraund”, često vam naviru suze i od tuge i od smijeha i nemate vremena da jedete kokice. Tako je i sa Vaskovom knjigom koja nije napisana u dahu, ali se čita u dahu. I u njoj se prepliću duhovita i sjetna mjesta. I takođe nemate vremena za kokice.

Nisam siguran da je istinita ona da pjesnik najbolje kazuje svoju poeziju, ali sam siguran da pisac najbolje zna “šta je pisac htio da kaže”. A Vasko kaže: “Moje priče, odnosno slike jesu priče običnog čovjeka koji je imao tu privilegiju da se bavi poslovima skopčanim od putovanja, druženja i saradnje sa ljudima koji su se ostvarili u ljudskom i profesionalnom smislu. U najboljem slučaju moji ispisnici, ali i oni stariji, pronaći će na dnu ovog kaleidoskopa nešto lijepo i zanimljivo što će ih podstaknuti na razmišljanje. U lošijem slučaju, biće ovo još jedna u nizu knjiga u nečijoj biblioteci koja će zakrpiti praznine na policama.” Priznajem, spadam u grupu onih iz “najboljeg slučaja”.

I još nešto: radujem se knjizi koju je Vasko najavio po kazivanju svog oca Laleta. Jedino mi je žao što promociju ove knjige koju smo održali u, čini mi se, nikad punijoj sali Dvorca kralja Nikole, nije mogao da doživi Momo Popović. Bio bi u prvom redu, čupkao brkove i uživao, gledajući s ponosom one koji su od njega učili novinarstvo i kojima je bio uzor.