U 88. godini života preminuo je profesor Maksim Lutovac, jedan od najuglednijih i najpoštovanijih gradjana Bara.
Porodica će primate saučešće u gradskoj kapeli u Baru dana 30.12.2023. godine od 11 do 15 časova i dana 31.12.2023. od 9 do 13:30 časova. Sahrana će se obaviti istog dana u 14 časova na gradskom groblju Gvozden brijeg u Baru.
Nedostajaće porodici, prijateljima, kolegama, brojnim generacijama učenika, šahistima...
In memoriam: Maksim Lutovac (1936 – 2023)
Piše: Milan Vujović
Da mogu da zaplačem, plakao bih. Da umijem da lelečem, zalelekao bih. Onako, muški, da zagrmi, da se pronese glas po barskoj dolini i svekolikoj Crnoj Gori: umro je profesor Maksim Lutovac!
Usnuo je neobično umni i daroviti čovjek, jedan od simbola ovog grada.
Zaputio se u svoje Dapsiće da dosanja one davne dječačke snove. U Dapsiće koji se po njemu kazuju, iz kojih je otišao zbunjen, uplašen i sam, a u koje se vraća na bijelom konju, obožavan od supruge, kćerke, sinova, sedmoro unučadi, snaha, zeta, ali i rođaka, prijatelja i brojnih neznanih poštovalaca njegovog lika i djela.
Čitav jedan život vrijedio je onaj aplauz koji se prolomio kad je ulazio u dvoranu Kulturnog centra na proslavu stogodišnjice Gimnazije. Ništa drugo da mu se nije desilo nego te ovacije, ta radost, mogao je spokojno da okonča ovozemaljsko bivstvovanje i ode da upozna roditelje i sestru, jer za života nije imao tu priliku. Majka mu je umrla kad je imao godinu, na porođaju sa sestrom koja je i sama ubrzo sklopila oči. Otac Milun poginuo je u partizanima kad je Maksimu bilo šest godina. Ne zna se ko je kome natovario veće breme odgovornosti na pleća – otac Milun sinu Maksimu ili otac Maksim sinu Milunu, i Darku i Lari. Nije bilo lako biti sin junaka Miluna, koji je ostavio kosti na Markovom brdu, pošto je, po običaju, išao prvi tamo gdje je bilo najgušće, a bogme nije lako biti ni potomak harizmatičnog, mudrog Maksima Milunovog Lutovca.
Bio je najdugovječniji direktor u istoriji Barske gimnazije. Punih 28 godina vješto je kormilario najznačajnijom ovdašnjom obrazovnom ustanovom. U njegovo „pero“ Gimnazija je bila hvaljena i slavljena. Uspijevao je, osobenim šarmom i blagom riječju, ali i odlučno kad ustreba, da opusti tamo gdje je stegnuto i da pritegne tamo gdje je opušteno. I da okupi, u plemenitoj misiji, bivše đake koji su bili odani Gimnaziji i koji su, iznad svega, uvažavali njega.
Pisao je lako, zavodljivo, razbarušenim, pjesničkim stilom, punim divnih opisa, metafora, iskričavih digresija, poređenja, ljekovitih pouka… Ostavio je za sobom mnoga šahovska i književna djela, dva kapitalna: „Šahovski vijenac“ i „Bar – grad feniks“.
Prije 60 godina, 1963, postao je prvak Crne Gore u šahu. Drevnu igru volio je iznad svega. Malo je šahista na ovim prostorima koji su odigrali više partija, turnirskih i brzopoteznih, od nacionalnog majstora Maksima Lutovca. Da njega nije bilo, šah bi u Baru odavno bio ono što je danas – blijeda sjenka. Organizovao je, pored ostalog, sedam veličanstvenih velemajstorskih turnira „Sozina“, uz malu, gotovo zanemarljivu pomoć prijatelja. On je izgarao a zasluge je velikodušno dijelio na ravne časti.
Zbog njega je ona latinska „Mens sana in corpore sano“ premetnuta u „In sana mente corpus sanus“ (U zdravom duhu zdravo tijelo). Taj njegov neponovljivi duh održavao je godinama njegovo posustalo tijelo. Neko će reći: umro je starac. Nije. Umro je čovjek u poznim godinama, mladalačkog, do zadnjeg udisaja, stvaralačkog duha. Smrt je nekoliko puta dolazila po njega, ali se vraćala neobavljena posla, jer nije znala kako da ga razdvoji od olovke. I juče su se nadgornjavali i smrt je, negdje pred ponoć, konačno, pobijedila. Maksimova olovka je, zavazda, ostala u njenim rukama.
Neodoljivi optimizam širio je svuda oko sebe. Učinio je, tim svojim vječitim optimizmom i zdravim, vrcavim humorom, ne pristajući na turobne misli, tavorenje i osrednjost, da mnogi, u svakom pogledu, postanu bolji nego što su bili dok njega nisu upoznali.
Maksim je, kao niko, znao budan da sanja, ali i da te snove, nevjerovatnom upornošću, pretače u stvarnost. Veselio se, bez zrnca ljubomore i sujete, tuđim uspjesima, a svoje je dostojanstveno nosio. Bio je dobronamjeran, s lakoćom je stvarao prijatelje. Umio je da iskaže poštovanje i prema znatno mlađima od sebe, ako su to poštovanje zaslužili.
Možda i zbog toga što je rastao bez roditelja, sam, bio je neobično, do fanatizma, privržen porodici koju je izgradio sa svojom postojanom i brižnom suprugom Lalicom. Ništa mu nije bilo teško da učini za nju. Ništa.
I nešto lično.
Znam da ćemo jednom, opet, proći našom suđenom stazom, od spomenika Svetom Jovanu Vladimiru prema moru, pa desno, Šetalištem kralja Nikole, pored „Turista“, Dvorca i stadiona, do mosta na Željeznici. I znam da mi nećeš ni tada zamjeriti što si me, po običaju, kod spomenika, malo čekao. Upitaćeš samo: „Hoćemo li prije ili poslije šetnje?“ Odgovoriću: „Bolje poslije.“ A tu baklavu u „Heleni“ rijetko smo preskočili. Jedino će, dok hodamo nogu pred nogu, dok me držiš ispod ruke, ponosnog zbog tog prisnog čina, dok te pomno slušam i tek ponešto odgovaram i zapitkujem, dok odzvanja tvoj grohotan smijeh i prije poente nikad dva put iste anegdote i dok nas miluje zimsko sunce koje nigdje, krajem i početkom godine, ne grije kao u Baru, izostati ona tvoja rečenica, lajt motiv našeg poluvjekovnog druženja: „Lijep li je ovaj život, moj Mićašu!“
Zbogom Makute Blejski, zbogom Maksime, zbogom Majo.
