Priča o vinu u Godinju traje vjekovima, a opet je i iznova aktuelna.

Svaka generacija donese nešto novo, da neki svoj lični pečat...
Stotinama godina unazad vinogradi u godinjskom polju bili su metoh manastira Vranjina. Kažu da je nekad bilo i pola miliona čokota. Bahus je izgleda u nekom prolasku kroz naše krajeve ostavio sve što nam treba za dobro vino.
Polje je u vremenima bez tehnoloških pomagala savršeno navodnjavano preko kanala koji su sprovodili vodu od desetak godinjskog izvora.Znalo se kad je čije vrijeme za navodnjavanje vinograda po svojevrsnom sunčanom satu, a umjesto brojki vrhovi planina su određivali tačno vrijeme. Znači,
vode nije falilo, Sunce je u ljetnjem periodu visoko na nebu, a vinogradi na maloj nadmorskoj visini i to su, uz porozno zemljište, oduvijek bile prednosti ovog vinogradarskog sela. Tu je i viševjekovna tradicija. Osim naših muških predaka i naše babe i prababe su debelo ugradile sebe u tu tradiciju. Bile su stubovi porodica, karijatide naših kamenih kuća. Podrška muževima u ratu i u godinama mira. Ništa im nije padalo teško. Rad u polju oko loza, na obroncima okolnih brda i parcelama otimanim od kamenjara, a u kući oko djece ...Tu nije bilo suza, samo čvrsta volja, snažne ruke i upornost. Zamislite samo dan jedne takve žene kada u zoru na leđa stavi naramak proizvoda (vino, luk ,dimljene ukljeve), koje nakon par sati pješačenja preko Sutormana treba prodati na pijaci u Starom Baru, a onda istim putem, po mraku, često i kiši i vjetru, nazad! Bez puno emocija, sve u cilju podizanja djece i čuvanja doma. Bilo je mjesta i za emocije. Suze radosnice kada dočekuju sinove i unučad ("jesi li mi doša' b'ago moj?!?"), i one druge, nijeme, kada se primaknu rastanci. Koliko li je takvih rastanaka pretureno preko glave, koliko ih je zaboravljeno nakon novog osmjeha voljenih?
Kakva čast je meni, klincu, dodijeljena kada sam od babe dobio prvu čašu vina. Ono domaće, gusto kao ulje, od kojeg se preboje usne, uši i obrazi zacrvene, a oko srca ti postane toplo. Piće bogova koje je naše selo učinilo poznatim, naše pretke proslavilo na festivalima vina početkom prošlog vijeka, a u danima posle rata i održavalo u životu. U vrijeme gladi kora domaćeg hleba je, umočena u čašu vina, znala biti jedini obrok. Jednom mi je jedan moj prijatelj prenio riječi njegovog djeda vinogradara: "Kap znoja, kap vina". I na kraju, kad imate proizvod poput onog babinog vina, dobijen uz mnogo truda, protkan tradicijom i sjećanjima, koji se prelio u godinjske (vinske) suze, kako da ti ne bude toplo oko srca?