Uniforme bi izbrisale socijalne razlike među učenicima...

Izvor: Pobjeda
Godinama se u javnosti vodi polemika o uvođenju školskih uniformi. Najglasniji su stavovi da treba da se uvedu, jer podstiču ravnopravnost, uprkos tome, u svim crnogorskim vrtićima i školama ih i dalje nema. U praksi se bilježi da se pojedine škole odvaže i pokrenu projekat, ali bude kratkog daha, piše Pobjeda.
Oči su uprte u nadležne, prvenstveno u Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija i očekuje se da taj resor inicira ovako rješenje, za sve obrazovne ustanove. To se još ne dešava. I ne zna se hoće li se nešto promijeniti uskoro, jer nijesu Pobjedi odgovorili na upućena pitanja o ovoj temi.
Vjeruju u svoju inicijativu
Do tada, pojedine škole s vremena na vrijeme probude pažnju javnosti saopštenjem da školsku godinu počinju novinom da djeca nose školske uniforme. To je učinila Druga osnovna škola u Budvi odakle je saopšteno da od septembra – uvode školske uniforme za učenike V razreda. Direktorica ove ustanove Nataša Radonić kazala je Pobjedi da je Budva specifična sredina, pored ostalog, i po izraženim socijalnim razlikama. Rekla je da u školi od 1.800 đaka one dolaze do izražaja.
“Ideja o nekoj vrsti uniformi, potekla je od učiteljice V razreda. Roditelji učenika tog odjeljenja, sa oduševljenjem su prihvatili ideju. Na majicama će pisati odjeljenje kojem pripadaju. Kada su roditelji ovu inicijativu prenijeli u grupi Savjeta roditelja, naišli su na podršku ogromnog procenta roditelja. Ideja je da se majice u različitim odjeljenjima, razlikuju samo po boji”, kazala je Radonić.
Nada se, kako dodaje, da će ova inicijativa zaživjeti i da će sljedeće polugodište svi početi u uniformama.
Sličan projekat je ranije pokrenut i u podgoričkoj osnovnoj školi ,,Savo Pejanović“, ali je brzo obustavljen. Sadašnja direktorica te ustanove Milja Božović kaže Pobjedi da podržava projekat koji pokreće budvanska škola, ali misli da im neće uspjeti, jer je nužno da uniforme djeca nose u cijeloj zemlji.
Prisjeća se, kada su se nosile uniforme u njihovoj školi, da se dešavalo da se djeca bune što ih nose, pa su komentarisali kako njihovi drugari iz drugih škola ne moraju.
“To je bio više kao namet djeci. Zato treba sve da se organizuje na nivou države, da bude pravilo u cijeloj zemlji”, rekla je ona.
Božović ističe da tada projekat kod njih i nije bio organizovan kako treba. Prisjeća se da su putem donacija, uz podršku tadašnjeg ministarstva, dobili uniforme – svako dijete po samo dvije majice, jednu kratkih i jednu dugih rukava. Nije bilo dogovoreno na koji način mogu da kupuju nove majice, pošto se dešavalo da ih djeca pocijepaju ili izrastu i postajale su im male.

“Lijepo je kada su djeca u uniformama. Zagovornik sam toga. Pokazuju da smo svi jednaki i nema razdvajanja kao sada, pa djeca od malih nogu gledaju ko je koju majicu obukao, je li „armani“ ili „guči“. Projekat treba da bude na nivou države, a ne parcijalno škole da ga pokreću”, smatra Božović.
Roditelji na društvenim mrežama komentarisali su vijest o uvođenju uniformi u budvanskoj školi i mahom hvale takav potez. Kažu da tu praksu treba uvesti u sve škole, te navode pojedine primjere u primorskim obrazovnim ustanovama kao uspješne.
“Treba ubrzati uvođenje uniformi u sve škole, obihvatiti i srednje, ako mislite da sačuvamo omladinu. Roditelj treba da kupi uniformu – jedna cijena za sve. Svi isti. Nadam se da će ministarka i ovu pametnu stvar pokrenuti”, neki su od komentara na grupi koja okuplja roditelje iz Crne Gore.
Ne smije da bude nametnuto
Psihološkinja Adriana Pejaković kaže da bez obzira da li smo pobornici uniforme ili ne, važno je da znamo da svaka inicijativa ima svoje razloge koji moraju biti obrazloženi, prodiskutovani i nikako nametnuti. Navodi da za nošenje školske uniforme postoje razlozi i za i protiv, koje bi trebalo da razmotri školski odbor zajedno sa roditeljima i samim đacima.
Pobornici nošenja školskih uniformi, dodaje ona, ističu nekoliko prednosti. Prva je jačanje osjećaja pripadnosti datoj školi i zajedničkog identiteta djece koja je pohađaju. Lijepo je, kaže Pejaković, kada neka škola ima i svoje simbole, što smo češće imali prilike da vidimo za Zapadu, pa tako škola, posebno srednja, ima svoj sportski tim sa posebnim obilježjima, logo i grb škole, kolokvijalne nazive za navijače, pripadnike određenih školskih sekcija…
“Sve ovo može dovesti do jačanja grupne kohezije kod djece. Naravno, ta kohezija sama po sebi nema neku vrijednost ukoliko ne služi promovisanju određenih vrijednosti i tradicija škole. Osim usmjerenja date škole koje može biti medicinsko, umjetničko, matematičko, jako je važno da se promovišu određene vrijednosti pa tako neka škola može biti prepoznata kao škola gdje se njeguje: pomaganje drugima, tolerancija, ugledanje na np. postignuće poznate ličnosti po kojoj je škola dobila ime, postignuće i doprinos u društvu prepoznatih ljudi koji su je pohađali”, rekla je ona.
Pejaković ističe da nije loše da se počne od vrijednosti, simbolike kao i kako će te vrijednosti biti prepoznate a uniforme mogu biti dio skolske ikonografije.
“Djeci i mladima je jako važna pripadnost i u tom smislu je bitno da im škola može poslati poruku da su prihvaćeni, podržani i dio nečega čemu mogu dati i svoj doprinos. Dalje, školska uniforma može biti jedno od sredstava pomoći kojim se mogu smanjiti razlike u percipiranju materijalnog statusa, isticanja statusa na osnovu garderobe, što može olakšati učenicima i roditeljima, posebno kada nijesu u stanju da isprate trendove i cijene koje te trendove prate”, rekla je ona.
To sve, prema njenim riječima, znači da bi trebalo da škola promoviše vrijednosti ravnopravnosti, tolerancije i da obeshrabruje pokušaje isticanja na osnovu materijalnog statusa.
“Uniforme u školama djeluju i kao bezbjednije rješenje jer je lako u školi ili školskom dvorištu primijetiti nekoga ko nije član škole jer nema uniformu. Podstiču ravnopravnost, svi su ravnopravni iako nijesmo jednaki, niti bi trebalo da budemo, već se razlikujemo po mnogim osobinama, polu, afinitetima, izgledu što sve ne bi trebalo da bude važno ni osnova za maltretiranje”, kaže Pejaković.

Dodaje da protivnici školskih uniformi smatraju da uniforma dovodi do gušenja individualnosti đaka i šalje poruku da je važno da se konformiramo, da svi budemo isti, da prihvatamo norme bez preispitivanja.
“Čuju se i argumenti da se na ovaj način guši kreativnost djece, da se sputavaju u svom izrazu”, rekla je ona.
U srednjim školama garderoba, ističe Pejaković, ne mora da ima samo obilježja materijalnog statusa već i pripadnosti određenoj vršnjačkoj grupi na osnovu simbolike izražene kroz garderobu.
“To je često svojevrstan znak prepoznavanja među mladima koji im nije lako oduzeti pa kada želimo da ukinemo jednu vrstu simbolike, moramo im ponuditi drugu. Prije svega, moramo ih pitati što o tome misle. Djeca su iskrena i neposredna, sve dok od nas ne nauče da to nije baš u odraslom svijetu uvjek isplativo. Zato moramo, ne da ih tome prilagođavamo, već da mijenjamo svijet. Ili makar mikrosvijet kroz lokalne inicijative usklađene sa njihovim potrebama”, rekla je psihološkinja.
U vremenu u kome živimo, uz puno agresije, izolacije, neprihvatanja u društvu, promovisanje prosocijalnih vrijednosti djeci mladima kao i borba za primjenu tih vrijednosti su veoma važne, poručuje ona.
“Zato je dobro da kroz tu prizmu gledamo kada odlučujemo o bilo čemu što se tiče djece i mladih u školskoj sredini. Moramo početi od nas, da bismo bili dobri uzori za njih”, zaključuje Pejaković.
Zabraniti i mobilne telefone u školama
Pejaković kaže da nošenje uniformi u školama nema mnogo smisla ako neka djeca budu donosila preskupe i nepotrebne mobilne telefone ili druge stvari na osnovu kojih mogu da ,,se izdignu“ iznad ostalih, a što može biti i osnova za vršnjačko nasilje.
“Moj stav je, inače, da u osnovnim školama ne bi trebalo dozvoljavati djeci da nose mobilne telefone, već mogu imati pametne satove za kontakt sa roditeljima što je i za njih čak i bezbjednije rješenje (satovi imaju i GPS) a u srednjim školama ne bi trebalo da telefoni budu dozvoljeni na časovima i škola ima obavezu da sama obezbijedi učenicima tehnološka sredstva za učenje, ako su potrebna”,rekla je ona.
Djeca po prirodi, dodaje psihološkinja, žele da se istaknu na osnovu postignuća, doprinosa, žele da pomognu, ali odrasli su uzori na osnovu kojih djeca često zaključuju da im status i moć može obezbijediti, na primjer, mobilni telefon ili nešto slično.