Radio Bar je nastavio lijepu tradiciju započetu u vrijeme pokojnog direktora Buca Jovetića. Povremeno, njegovi zaposleni otputuju negdje skupa na dva-tri dana. To koristi prije svega za stvaranje dobre, zdrave atmosfere, jer na putovanjima se ispričaju i oni koji se u firmi tek ovlaš pozdravljaju.
Da, veoma često smo ga pominjali. Bio nam je svima poznat kao čovjek koji je vrlo brzo postao zapovjednik i kao kapetan koji je obično vodio brodove svoje kompanije na zadnje putovanje, tj. u rezalište kad bi za to došlo vrijeme.
Kafana kod Zorana na pijaci, jedan je od boemskih centara koje redovno obilazim. Uvijek ujutro, kada zaživi pijaca i razigraju se nezaobilazne dnevne teme počev od onih kladioničarskih: ko je “pao”, ko je kako odigrao... Kad neko ubaci na “dnevni red” politiku bude sasiječen u startu... “Mijenjaj kafanicu - u ovu butigu nema politike”, reaguje uvijek Zoran citirajući legendarnu repliku Borisa Dvornika u kultnoj seriji “Malo misto”.
Ovakav uvod umjesto najave mog sagovornika u martovskom “ponoćnom Fejsbuk intervju” na Jedru – Nailom Muslićem poznatim kao Čelo.
U naš “Ponoći intervju” Čelo stiže ulazi na sopstvenu inicijativu, preciznije porukom koju mi je juče poslao: “Bio sam kod Ljuba Pirata u Spilju, palo dobro zezanje”. Pošto znam koliko će priča biti zanimljiva, zakazujem “susret” na Fejsbuku iza ponoći.
Najzad, jednog jutra ugrije sunce. Ono koje smo čekali cijele duge zime, ono koje ne sliči ni avgustovskom, ni oktobarskom, ni majskom, već jedino sebi, onakvom kakvo je bilo prošle godine u ovo isto doba.
Nedavno smo objavili kako se Bar i Stari Bar spremaju za nastupajuću turističku sezonu. Pohvalili smo da se vodi računa o ambijentu, ali izgleda, nismo obratili pažnju na neke veoma bitne stvari očuvanja ambijentalnog prostora na koje nam je skrenuo pažnju naš poznati i priznati arheolog Mladen Zagarčanin. Ova kratka najava kao poseban uvod, zbog toga što tekst koji slijedi opominje i budi iz kratkovidosti koja se laičkom oku često dešava.
Kažu, priča neka tako ide: Kad negdje ideš i naiđeš na pero uzmi ga. Kažu da je to anđeo čuvar blizu tebe.
Otvaranje televizije Corona, avgusta mjeseca 2008.godine, bio je događaj kome sam sa neviđenim uzbuđenjem prisustvovao, pratio. Sve što se radilo, od izolacije do postavljanje reflektora, za mene je bilo fascinantno, megalomanski. Brzo su počeli i planovi da se krene sa dvije jake, za grad Bar, izuzetno važne emisije: Jutarnjim programom i emisijom „Moj grad Bar“, koja bi bila , zapravo, hronika grada.
Dolasci u Beograd počeli su poslednjih godina da mi predstavljaju veliki problem zbog sve teže organizacije vremena uslijed želje i obaveze sa se vidim sa našim sugrađanima koji žive u srpskoj prijestonici.
Medicina, kao i sve, napreduje. Mnoge bolesti su iskorijenjene, za mnoge ima lijeka. Istina, za neke još nema i neće ga, u dogledno vrijeme, ni biti.
Još pamtim priče starijih sugrađana o pazarnom petku u Starom Baru, razdraganoj gužvi i šarenilu nošnji i boja koja je tog dana vladala na čuvenoj starobarskoj pijaci. Ta njihova nostalgija često me odvede do nekadašnjeg sjedišta mog rodnog grada. I svaki put se gledajući draga lica stanovnika ove varoši upitam zašto ta živopisna slika koju su nam urezali pričama naši očevi i djedovi ne može da oživi?
