Nadaleko čuvena starobarska pjaca bila je najživlja petkom i ponedeljkom, kada su bili pazarni dani.

Tih dana su seljaci iz Vladimira, Štoja, Mrkojevića, Šestana, Crmnice, Sutomora i okolnih sela dolazili sa svojim proizvodima, natovarenim na magarce i konje.

Piše: Čedomir Ratković

Na pjaci se prodavalo, kupovalo ali i dolazilo da se ljudi vide i razonode. To je bio „rijaliti“ na otvorenom ali i u mnogobrojnim doganjama, kafanama i zanatskim radnjama. Nisu bile rijetke ni razne predstave na otvorenom. Sjećam se uspjelih predstava pelivana Dauta, kao i Cufa, koji je bubnjevima (nakaradama) bio redovan i neizbježan. Sve je naizgled bilo živo i veselo.

Mnogi neiskusni i naivni kupci i prodavci su loše prolazili. Stotine vezanih konja i magaraca čekali su svoje gazde. Oni su podnosili sunce, kišu i nevrijeme, često bez hrane i vode. Starobarska djeca nekad su znala da prave neslane šale sa tim životinjama. Posebno su bila zapažena dva-tri mršava konja, sa puno ožiljaka i rana. Ljudi su ih gledali sa sažaljenjem. To su bili konji Bajram Danija, koji je na njima redovno donosio živi kreč ili „klak“, kako su ga zvali. Bajram nije mario što konji tako izgledaju. Mnogi su čekali popodnevne sate da jeftino kupe od prodavaca koji su žurili da se vrate kućama, nekima udaljene 4-5 sati hoda.

Trgovci, ugostitelji i zanatlije su ta dva dana imali dobar pazar. Mrkojevići su se šalili na svoj račun, pa su govorili da ih „sunce grije u zadnjicu kada dolaze na pjacu i kada se popodne vraćaju“. Obavezno su jedan drugog upozoravali „da ih Barani ne prevare“. Pjaca je bila ukrašena živopisnim ženskim nošnjama. Muškarci su već manje vodili računa o tome. Bilo je raznih nošnji ali najviše „ala frango“ kako su tada govorili. Na pjaci je uvijek bilo bar desetak ljudi koji su bili glavni glumci u teatru na otvorenom.

Da se prisjetimo samo nekih: Alija Spahić iz Kunja, krupan i naočit čovjek, glasno je govorio i privlačio pažnju, bio je prijatan u društvu, zatim Savić Mićković, razborit kao svaki Kuč, pa Vasilj Martinović, koji uvijek nešto trguje. Miljan Mijović je dolazio na konju i uvijek pokazivao da nije bez novca, zatim Mitar Hrvatin iz Polja, koji je uvijek glasno govorio kao i naizbježni Đuro Đurić, sa „čantom“, uvijek spreman da napiše neki ugovor ili priznanicu.

Tu su bili i neizbježni barski taksisti, samo sada sa oldtajmerima iz tridesetih godina, fordovima i ševroletima, uglavnom. Problem je bio što nije bilo rezervnih djelova za njih, pa su često od dva pravili jednog. Za gume da i ne govorimo. Korisnici taksi usluga, većinom sa Pristana i Sutomora, bili su često „obilježeni“ motornim uljem, kojeg je bilo i po sjedištima. Muho Zaganjor, Omer Palangić i Omer Đurović su samo neki od njih.

Danas je starobarska pjaca ostala kao sinonim za nešto što je bilo lijepo i što bi trebalo da bude ubuduće, ali prilagođeno novom vremenu. Za pohvalu je sve što se radi u Starom Baru na turističkoj ponudi, prije svega kroz manifestaciju „Maslinijada“ i kroz promovisanje Starog grada kao arheološkog lokaliteta. Moj skromni doprinos toj težnji jeste i ovaj prikaz starobarske pjace druge polovine prošloga vijeka.

Stari Bar je imao puno trgovina, kafana i zanatskih radnji. Tu su nastajale mnoge priče i anegdote o kojima su mnogi pisali a i danas se prepričavaju. Akteri tih priča su znani i neznani trgovci, ugostitelji i zanatlije, ali i kupci i gosti, bez kojih sve ovo ne bi postojalo.

Da se ovog puta sjetimo dvojice dobrih ljudi, krojača Muja Sinanovića i ugostitelja Oma Krčikovića.

 

Mujo Alije Sinanović

Mujo potiče iz poznate porodice iz Podgrada. Ostao je bez oca kada je imao sedam godina. Rastao je sa majkom Havajom i četiri sestre.

Učio je krojački zanat kod poznatog starobarskog krojača Mustafe Šlakovića. Kasnije je otvorio svoju krojačku radnju i tamo godinama uspješno pravio moderna muška odijela kao i ženske kostime. Početkom šezdesetih godina prošloga vijeka, zahvaljujući svom prijatelju Đoku Lekiću, tadašnjem direktoru Luke Bar, završava školu za lučki transport u Rijeci. Radio je u Luci Bar do penzionisanja. Ostavio je za sobom tri sina Vahida, Edina i Aliju.

Muja sam upoznao dok je radio kod Mustafe Šlakovića. Kada je otvorio vlastitu krojačku radnju, pored poslastičarnice Karađuzovića, često sam sa svojim društvom navraćao kod njega. Skoro uvijek društvo mu je pravio Adem Ćerimović, pčelar iz Podgrada. Često su na mangali pekli koštanje.

Sjećam se 1952. godine, kada smo kod Muja u radnji slušali prenose fudbalskih utakmica sa Olimpijade u Helsinkiju. Posebno mi je ostala u sjećanju utakmica između SSSR i Jugoslavije. Prva utakmica je završena 5:5, nakon čega se morao odigrati novi meč, gdje je Jugoslavija pobijedila 3:1. U finalu smo igrali protiv Mađara i izgubili 2:0.

Prve pantalone mi je sašila Marija Ljuićeva Pavlović, 1941. godine, a prvo odijelo Mujo, u ljeto 1954. godine, od engleskog štofa, kojeg sam kupio u radnji kod Kosta Zagarčanina, spremajući se da, na jesen, pođem u Beograd na studije.

Mujo je uvijek bio nasmijan i dobroćudan, omiljen u našem društvu. Posebno se družio sa Veskom Nikezićem, Linkom Zagarčaninom, Vjekom Nikčevićem i Duškom Marićem.

 

Omer Adema Krčiković 

Omo je ostao bez oca sa tri godine. Njega i sestru Fatimu podigla je baba. Oma sam upoznao dok je radio kao konobar u hotelu „Rumija“, nakon što je odslužio vojni rok. Kasnije je radio u hotelu „Južno more“ u Sutomoru. Svojim manirima i ponašanjem se izdvajao.

Oženio se Adlijom Karađuzović, iz poznate barske porodice poslastičara, sa kojom je imao dvije kćerke. Bio je vrlo preduzimljiv. Vrlo rano je otvorio prvu a zatim i drugu kafanu „Stari grad“ na starobarskoj pjaci. Brzo je privukao mnoge stalne goste, koji su se osjećali „kod Oma kao doma“.

 

 

Kosto Dabanović, dobroćudni div, imao je ključeve od Omove kafane „Stari grad“. Kosto je bio neženja i ustajao je rano. Prije odlaska na posao u preduzeće „Rumijatrans“, gdje je radio kao vozač kamiona, svraćao je do Omove kafane, otvarao je i za sebe pripremao kafu i kuvao jaja. Nakon toga je odlazio na posao, često ne vidjevši se sa Omom. Tako je sve teklo do dana kada je Omo primjetio da Kosto to jutro nije dolazio. Omo odmah otrča do Kostove kuće i nađe Kosta usnulog od srca.

Omo je volio da putuje, bio je dobročinitelj i volio je starine. Ja sam ga zvao „Dajo“ a i on mene. Kao prijatelja, pozvao me na svadbu kada se udavala njegova starija kćerka. Imao je urođene lijepe manire, koje je unaprijedio radeći sa starijim vrsnim ugostiteljima, kao što su bili Amadeo Silvia i Smajo Mustafagić, koji su ostali u sjećanju starijim Baranima.

Sjećanje na Muja i Oma treba da podstakne i druge da pišu o mnogima sa starobarske pjace  koji  zaslužuju pomen i nezaborav.