Let plavog safira

Sasa

Jedne prilike, ima tome dobar komad vremena, (još je bio živ rahmetli hotel "Crna Gora" sa sve baštom), zatekao sam se u Podgorici, u nekoj trgovini.

I kako sam se obično, kao i većina Barana, vraćao ulicom Slobode, pored pomenutog hotela, preko mosta Braće Zlatičanin i dalje kroz "Gradić Pejton" ili pored "Metalke" prema željezničkoj stanici, tako je bilo i tog dana. Prolazeći pored bašte hotela "Crna Gora" na putu do semafora učinilo mi se da me neko zove.
- Saka, Saka!
- Ipak, nisam bio siguran i nastavio sam dalje.
- Didžeeeeeeeej! - odjekivalo je na najprometnijoj podgoričkoj raskrsnici.
Okrenem se i ne vidim nikog poznatog. Vratim se nekoliko koraka i tek onda, za stolom pored same "štrafte", u bašti hotela "Crna Gora" ugledam dobro poznato lice. Sjedio je sam za stolom, ispijao ko zna koji po redu espresso i kiselu tog dana jedan od naših najpoznatijih i najpopularnijih sugrađana, Goran Pejović Gula.
Maše mi rukom i daje znak da dođem, međutim, ja prilazim sa ulične strane u namjeri da se samo pozdravim jer vrijeme polaska voza se neumitno približava a ja ne bih da čekam sledeći.
- Đe si navalio?!
Reko': idem na voz.
- Oli za Bar?
- Ne nego za Mojkovac - odgovaram mu.
Počinje da vrišti od smijeha i kaže mi: 'ajde na kafu, ja ću te prebacit!
Ulazim u baštu i sjedam za sto, naručujem piće. Utoliko se na jednim od dvoja vrata pojavljuje Mikan Zec, generalni direktor hotela "Crna Gora" i kad je spazio Gulu dolazi da se javi. Kratak razgovor teče opušteno, kao da su stari znanci i Mikan zove konobara da nas pita što ćemo da popijemo "od kuće". Gula se usrdno zahvaljuje i u šali kaže "od DPS-@ nećemo ništa" na šta se Mikan šeretski smeška i odlazi uz srdačan pozdrav. Kako smo sjedeli za stolom koji je bio bukvalno samo parapetom odvojen od ulice svjedočio sam tog dana Gulinoj popularnosti u glavnom gradu, kakvu, da budem iskren, nisam mogao ni da naslutim. Mnogo je djevojaka tog dana svratilo do našeg stola da se slika sa Gulom ili uzme autogram a Guci kakav je, uvijek opušten i sa smiješkom, stoički je to podnosio, u namjeri da svima izađe u susret dok sam ja u nevjerici pokušavao da popijem zasluženi espresso i kiselu. Put do Bara Gulinim starim autom je bio čista zabava uz mnoštvo doskočica svojstvenih samo njemu i još nekolicini lucidnih Barana. Uglavnom, da ne dužim jer ovo je samo uvod u jednu ozbiljniju priču, taj mi je dan ostao u sjećanju i u kratkim crtama ga dijelim sa vama.
Mnogo godina kasnije u ruke mi je došao roman "Let plavog safira". Naravno, nije došao slučajno, ali ni namjerno. Bar ne sada. Bio sam na promociji romana u Dvorcu kralja Nikole ovog ljeta, sa sve maskom, jer drugačije se nije moglo po novom bontonu ući, i dok sam došao na red primjeraka knjige više nije bilo. Ništa, rekoh sebi, sačekaću drugo izdanje i kupiti svoj primjerak, i jedan za pobratima "preko bare" pa kad god to bilo. Čestitao sam Guli prvenac i rekao da ću mu impresije saopštiti čim budem u prilici da pročitam njegovo djelo.
Da budem iskren, bio sam sumnjičav prema cijelom tom poduhvatu ali nisam htio da donosim zaključke a priori. I tako, prije neku noć sretnem Gulu ispred jednog megamarketa i u ćaskanju se dohvatimo i romana. U namjeri da skratim njegovo nestrpljenje, nabavio sam roman i pročitao ga u jednom dahu. Ne znam kako to rade drugi crnogorski pisci jer čitam neka drugačija štiva ali Gula s punim pravom može da bude ponosan na svoje književno djelo. U namjeri da budem nepristrasan i objektivan nastojao sam da se posvetim čitanju iz ugla običnog čitaoca i ne znam koliko sam u tome uspio ali sa svog dugogodišnjeg čitalačkog aspekta Gula ne zaostaje mnogo za savremenim autorima s naših prostora. Naravno, stil pisanja ne odiše profesionalizmom ali to se od njega nije ni očekivalo. Forma je ovdje sasvim u drugom planu i pobjeđuje suština. Gula opisuje jednu neobičnu ljubavnu priču iz svog i ugla alter ega prožetu svakodnevicom učmale sredine i dosadom kao njenim glavnim obilježjem (svjedokom). U nekim trenucima čini to veoma kompleksno na čemu bi mu pozavidjeli i mnogo iskusniji i izvikaniji pisci. Roman na 133 strane drži pažnju do samog kraja i to je sigurno piscu najveća nagrada. Na samom kraju pala je i suza, nije sramota reći, čime se Gula svrstao u red rijetkih autora koji su takvu emociju uspjeli da kod mene izazovu, a poslednji prije njega je bio izuzetni Hoseini. Manjkavosti, ako ih ima, mogu biti samo tehničke, ne i umjetničke prirode. Nije to sigurno "lako štivo" kako su mnogi možda očekivali već jedan dobar roman sa radnjom i zapletom, mada i pomalo očekivanim krajem, što ovo djelo pridružuje kvalitetnijim pisanim štivima nastalim u gradu pod Rumijom u ovom milenijumu.
Preporučujem sugrađanima da u dugim noćima pred nama pročitaju ovu zanimljivu priču koja ih sigurno neće ostaviti ravnodušnim, a Guli javno upućujem čestitke sa željom da se tu ne zaustavi.

*******
Nedavno je naš grad ličio na jednu od najpoznatijih italijanskih i svjetskih turističkih destinacija pa mi te noći, dok sam čitao statuse po fejsbuku, pade na pamet ime jednog beogradskog naselja koje se zove Bara Venecija a ime je dobilo iz sličnih razloga, još prije dva vijeka.
Pomalo je nepojmljivo da se u XXI vijeku žitelji primorskog grada u zemlji koja se bukvalno nalazi u srcu Evrope susreću sa ovakvim problemom. Ako nadležni, koji by the way, tri decenije vrše vlast, nisu u stanju da se izbore sa ovim višedecenijskim problemom neka nam kažu ko nam može pomoći da mu se obratimo. Slike koje smo gledali nakon nevremena ulivaju strah pa ćemo se plašiti svakog sivog i oblačnog neba, zato neka nadležni prionu na posao jer su plaćeni da rade u interesu a ne na štetu brojnih građana, što je već neko vrijeme slučaj.

*******
Ni u zdravstvenom sistemu na teritoriji naše opštine stvari ne stoje kako bi trebalo. To se odnosi i na ljudske i na materijalne resurse. Uprkos naporima i dobroj volji jednih vidi se da sistem ne funkcioniše kako treba čim drugi zabušavaju ili uopšte ne rade svoj posao a plaćeni su za to. Uprkos vanrednim okolnostima u kojima se već neko vrijeme radi, to medicinske radnike ne abolira od odgovornosti niti pravda neodgovornost pojedinih. Primjera ima više ali ih još uvijek nećemo navoditi, u nadi da će se preuzeti odgovornost za radne obaveze na isti način na koji se preuzimaju prava. U protivnom, sve će biti transparentnije i dostupnije javnosti nego što je to slučaj bio do sada.

*******
Počela je i školska godina, reklo bi se neslavno. Očigledno je da kako zdravstveni tako ni prosvetni sistem nisu uspjeli da nađu iole uspješan modus za funkcionisanje. No, najveće žrtve svega toga su ipak djeca i nehumano je gledati one koji imaju tu sreću da se nađu u klupama kako pod punom opremom dolaze na nastavu. Mišljenja roditelja su oprečna, već su se pojavile i grupe po društvenim mrežama "Stop maskama u školi" koje okupljaju sve više članova tako da će biti interesantno ispratiti razvoj situacije po tom pitanju i ideju određenih ljudi iz struke o autonomiji za svaki grad, odnosno svaku školu. U tom smislu Bar ima velike šanse da ima redovnu nastavu jer, mora se priznati, da smo uglavnom odgovorni prema zajednici što naš grad čini jednim od najbezbjednijih gradova u zemlji, a to je za svaku pohvalu i na čast sugrađana.

*******
Vanredni uslovi u kojima živimo već sedam mjeseci napravili su od nekih junake, baš kao što su od nekih napravili tragičare. U vrijeme prvog talasa pandemije, kada smo preko dva mjeseca bili zatvoreni u svojim domovima, neki ljudi su ipak brinuli o nama izlažući se svakodnevno mogućnosti da "zakače" virus. Nezahvalno je licitirati imenima jer sigurno je da su zdravstveni i radnici u trgovinama bili najviše na udaru, samim tim je logično da neko iz njihove branše ponese laskavo godišnje priznanje našeg grada i vjerujem da su nadležne institucije i pojedinci precizno upoznati sa učinkom iz tih oblasti. Bilo je i nekoliko pojedinaca koji su svojom humanošću na djelu pokazali kako smo prije svega ljudi. No, htio bih da podsjetim na jedan kolektiv kojem je to primarna obaveza i razlog postojanja a koji se za sve vrijeme pandemije ne štedi, a to je barski ogranak Crvenog krsta na čelu sa Zoricom Crnčević i šeficom operativnog tima Tinom Nikezić koja je koordinirala svim operacijama u koje su bili uključeni brojni volonteri, obični i nevidljivi ljudi velikog srca koji su zakucali na svačija vrata sa osmijehom, lijepom riječju i onoliko koliko se moglo i imalo u datom trenutku, više kao znak pažnje nego faktička pomoć. Po mom mišljenju su oni naši istinski heroji i prvi kandidat za nagradu "24. novembar" koja se tradicionalno dodjeljuje svake godine, i siguran sam da ih komšije iz zgrade preko puta imaju u vidu kada se o tome bude odlučivalo.
Piše: Saša Stojanović

auto klime bakovic 1

jedro opstina bar

allegra

Cerovo

turisticka organizacija bar

kalamper

stara carsija

vodovod bar

komunalno

regionalni vodovod novi

luka bar

AD Marina Logo

ave tours 2020

Klime Baković

djokic

morsko dobro

Logo MPF

tobar