Kako smo se samo mi stariji ogrijali na vatri te neukaljane mladosti posljednje nedjelje januara u, čini mi se, najvećoj protesnoj šetnji ulicama ovog grada.

Piše:Milan Vujović

Sječom čempresa napravljena je nemjerljiva šteta Baru i Baranima. Tek kad su pali shvatili smo koliko su nam bili važni.
Ostajao je Bar u prošlosti bez raznih znamenitosti. Neke su s pravom odlazile u istoriju zbog napretka grada, druge su mogle još da traju, treće su urušavane ljudskom nebrigom, pa i pohlepom. Ali, Barani se uglavnom nisu bunili, osim kad su bili životno ugroženi kao onda, prije skoro pola vijeka, kad je ovdje trebalo da bude izgrađena fabrika sinter-magnezita.
Umjesto voza „ćiro“ preko Sutormana napravljena je pruga preko Skadarskog jezera; umjesto Pristana izgrađena je Luka Bar; umjesto hotela „Agava“ nikla je ogromna zgrada koja zaklanja i more i nebo; umjesto maslinjaka u kojima je, neki kažu, masline brao i kralj Nikola podignute su tri višespratnice; umjesto da feribot „Sveti Stefan“ ostane spomenik barskom pomorstvu i bude negdje uz obalu ploveći restoran, prvo su ga lopovi očerupali, a onda je pretvoren u gvožđe u nikšićkoj Željezari; umjesto da Dječije odmaralište na Sutormanu postane crnogorska Petnica, naučno-istraživačka stanica za najtalentovaniju crnogorsku djecu, postalo je napušteno ruglo... Ima još mnogo sličnih primjera.
I zašto su sad, najednom, baš čempresi uzburkali Bar, pa i čitavu Crnu Goru?
Zato što njihova sječa nema racionalnog objašnjenja.
To što nije uvaženo više od tri hiljade građana koji su potpisali peticiju da stabla ostanu tu gdje jesu, najviše je razgnjevilo barske srednjoškolce, nenavikle da ih bilo ko ignoriše i nipodaštava, ali i da gube bez borbe. Njihovi roditelji su se možda i navikli na gubitnički status, oni nisu, niti imaju namjeru.
Kad god neko hoće da dobije izbore u ovom gradu potegne srceparajuću priču o međuvjerskom i međunacionalnom skladu. Kao da su oni zaslužni za taj sklad, a ne neki mudri ljudi, koji su u teškim vremenima sačuvali druge od sebe. Ali taj Bar međusobnog uvažavanja i poštovanja sve tri vjere počeo je da tamni zato jer je četvrta vjera sve više jačala, i, na kraju, nadjačala. To je novokomponovana vjera PPI (partija, privilegije, interes).
Bar dobrih ljudi sklanjao se pred naletom te moćne, četvrte vjere, prešao u ilegalu i tek povremeno se sastajao, uzdisao za starim vremenima i jadikovao, uglavnom u nekim udžericama u starobarskoj čaršiji, tamo gdje su i udareni njegovi temelji.
A onda je, neočekivano, ponovo grunuo jedan gotovo zaboravljeni Bar. Tamo ispred groblja čempresa, na Topolici. Tamo gdje miriše na borovinu, na onaj lijepi, produhovljeni, naš Bar. Tamo se okupila barska mladost: čista, nepotkupljiva, neopterećena bilo čime, a posebno vjerskim, nacionalnim i drugim pitanjima. I motivisana isključivo pravdom i vjerom u opšte dobro.
Kako smo se samo mi stariji ogrijali na vatri te neukaljane mladosti posljednje nedjelje januara u, čini mi se, najvećoj protesnoj šetnji ulicama ovog grada.

* * *
Svako zlo, zaista, ima svoje dobro: zahvaljujući sječi čempresa, napokon je progovorio građanski Bar i čvrsto sam uvjeren da više nikad neće zaćutati.
And so the legend begins! I tako je legenda počela!

* * *
Ne znam jedino ko je dojavio Novaku u Melburnu da protesna šetnja u Baru počinje u podne i da do tada okonča duel sa Nadalom. Slutim da je to učinio jedan ugledni barski stomatolog, inače, Novakov fan, kako bi što više ljudi čulo njegovu pametnu kćerku.

* * *
Događa se u poslovnici Atlasmont banke u Baru, u kojoj godinama uzimam platu. Dugačak red, nervoza, neumjesna dobacivanja i gunđanja. Bankarskim službenicama neprijatno. Onda se čovjek okuraži i glasno reče: „Ljudi, kakve veze sa ovim što se zbiva imaju gospođe iza ovih šaltera? One su uvijek ljubazne, ekspeditivne, vrijedne. I, na kraju krajeva, mi ćemo lako promijeniti banku ako bude trebalo, a kako će one naći novi posao?“
I začas se promijeni atmosfera u poslovnici. Osmjesi olakšanja umornih gospođa čovjeku uljepšaše dan.

* * *
Postoje ljudi koji znaju da rade loše stvari; drugi rade loše, ali misle da rade dobro; treći su ubijedili sebe da je to što rade jedino ispravno iako su, ne tako davno, žestoko kritikovali one koji su radili ono što oni rade danas. Ovi treći su najopasniji.

* * *
„Život je takav, jednom rukom daje dok ne dođe dan kad drugom uzme sve“ – Žoze Saramago: „Smrt i njeni hirovi“.