Nekad se život promijeni u sekundi.

Te iznenadne promjene rijetko su na bolje. Ne bi se baš moglo reći da su dva četvrtka, sredinom januara, bili sudbonosni, ali neki ožiljci su ostali.
U četvrtak, 10. januara, Maša se vraćala u London. Dosta nespokojani zbog nevremena krenuli smo ka aerodromu. Poslije tunela Sozina kao da smo stigli u neku drugu zemlju, negdje na sjeveru, svuda unaokolo bijelio se snijeg. Srećom, cesta je bila očišćena. Bez problema došli smo do Golubovaca. Pisalo je da avion iz Londona stiže na vrijeme, u 12,25 i da za London leti, takođe na vrijeme, u 12,50. Nije bilo razloga da se duže zadržavamo na aerodromu, rastanci nam i dalje teško padaju.

Na povratku, upravo kad smo nas dvoje komentarisali kako nije bilo razloga za brigu, kod Virpazara je počela mećava, za tili čas se napravila gužva i zastoj. Tada nam je Maša javila da „njen“ avion nije ni sletio u Podgoricu, već je preusmjeren ka Zadru, a iz Bara su nas „obradovali“ da je nestala struja. Snijeg je sve jače padao, cesta se sve manje vidjela, kolona vozila bila je sve duža, na aerodromu nije bilo informacija zbog čega je avion nadomak Podgorice preusmjeren u Zadar, struja u Baru nije dolazila...
Onda se cesta rasčistila, sinovac Miloš, meteorolog, javio nam je iz Beograda da je avion iz Zadra poletio ka Podgorici i da će ubrzo krenuti za London, tako da nam odavno nije lakše palo to što u Baru nema struje, po sistemu „zlo se trpi od zla gorega“. A i mislili smo da će struja brzo doći...
Ali, struja nije došla više od 27 časova, navodno neki orkanski vjetar polomio je stubove.
U međuvremenu, stigli su računi za struju za decembar. Ne znam nikoga kome je račun bio ispod 100 evra, a Elektroprivreda Crne Gore je objavila da prosječan račun u Baru iznosi 40,09 evra. Neko nam, izgleda, okolo, žestoko krade struju. Jer, da nije tako bilo bi para da se obnovi i modernizuje tkz. električna infrastruktura, da nas svako malo veće nevrijeme ne iznenadi i traumira.
Istina, moju traumu zbog nestanka struje ublažio je onaj fantomski avion iz Zadra, kafa u toplom „Adađu“ i čitanje sa lap-topa fantastične Cvajgove „Novele o šahu“.
I kad smo kod trauma: ostaje da vidimo da li će Elektroprivreda umanjiti januarski račun Baranima i Ulcinjanima, makar za pet odsto. Bio bi red.

* * *
Ipak, znatno traumatičniji bio je idući četvrtak, 17. januar.
Probudili su me telefonski pozivi i poruke: „Sijeku čemprese!“
Kad sam stigao do čempresa koji su pedesetak metara udaljeni od moje zgrade, jedan mladić mi je rekao da mu je naređeno da nikog ne pušta u ograđeni dio i zamolio da ga poslušam jer će izgubiti posao. Dodao je: „Da sam znao šta će me jutros snaći, ne bih ovamo dolazio!“
I onda su uz vrišteći, odvratan zvuk testera, počeli da padaju čempresi, brutalno prešegani. Stenjali su, povijali se, prosto molili da budu ostavljeni na miru – ništa nije pomoglo. Kao da sam čuo Miljkovića odnekud: „I drvo je reklo: nemoj, jutro moje belo...“ Osjećao sam se poniženo i nemoćno... Doživio sam debakl kao građanin Bara, ali i kao novinar. Mnogo ljudi me zvalo i podsjećalo da sam upravo na sajtu „Vijesti“ napisao da od izgradnje vrtića u dvorištu gimnazije neće biti ništa, jer vjerujem da niko nije toliko neznaven i nerazborit da uništi zelenu oazu usred gradskog jezgra za koju bi se otimali mnogi znamenitiji i veći gradovi... Sad je kasno da se izvinjavam, ali moja je novinarska obaveza da neki ljudi u ovom gradu ostanu upamćeni po sječi čempresa.
Čitav centar grada danima miriše na smolu, na čempresovu krv.
Koliko su divnih Barana okupili čempresi! Neokrnjenih biografija. Zapravo, jedan specifičan soj ljudi koji sagovornika gleda u oči, koji je spreman bližnjemu da pomogne i na svoju štetu. I koji se ne zaklanja iza velikih tema i događaja na koje ne može da utiče a kojima abolira svoju pasivnost, inertnost, pa i strah od uvijek budnih i na nepočinstva raznih vrsta spremnih „evet efendija“.
Suze one djevojčice na ogradi koja tuguje zbog ubistva čempresa obišle su sve društvene mreže i zauvijek ucrtale Bar u mapu gradova koji ne daju na sebe.
Neobično je objašnjenje da nema napretka bez rušenja starog. Bez obzira što sam završio Barsku gimnaziju nemam neku posebnu sentimentalnost prema čempresima. Ali, oni su tu stajali, ponosno, skoro cio vijek i u prosjeku žive 500 godina. Po njihovim jedrim, svijetlim panjevima, vidjelo su da su živi, življi nego ikad. Trebalo je biti prilično tijesan pa udariti na njih.
Prije petnaestak godina u toj istoj ulici uništen je maslinjak zbog izgradnje tri (ružne) trospratnice. I tada je bilo protesta, ali mnogo manjih, iako je maslina neuporedivo važnije drvo od čempresa. Ali, tada je i imalo nekakve logike da zgrade budu izgrađene duž bulevara, izgradnja vrtića u dvorištu gimnazije nema nikakvog smisla, jer je, da ponovim: nezakonita, nehumana prema djeci i nepravedna prema prirodi.

* * *
U prvoj polovini januara pročitao sam dvije knjige: „Smrt i njeni hirovi“, portugalskog nobelovca Žozea Saramaga (1922 – 2010) i „Naši“, ruskog pisca Sergeja Dovlatova (1941 – 1990). Prvu sam čitao teško, dvije sedmice, drugu lako, za dva i po sata. Saramagova priča o smrti me gušila, Dovlatov me, takođe, ostavljao bez vazduha, ali zbog želje da njegovo remek-djelo što prije pročitam.
Januar je najbolji mjesec za čitanje knjiga.

* * *
Čovjek se najviše i najkvalitetnije odmori kad je napolju loše vrijeme, kad ne izlazi iz kuće, kao za protekle novogodišnje i božićne praznike.
Sve prolazi... ali se, dosta toga lijepog, srećom, i ponavlja...