Miholjsko ljeto nastojim da koristim maksimalno.

Odavno nijesmo imali ovakve vremenske uslove za ovo doba godine. More toplo, oko dvadesetri – četiri stepena, voda čista. Sunce.
Jedino što kvari opšti ambijent su kese i ostali plastični materijali koji su preplavili obalu.
Nađe se i poneka daska. More vraća ono što nije njegovo. Sve ono što smo mi i turisti bacili u more ili ostavili na obali sada je tamo.
Uzalud akcije pojedinih NVO i ostalih organizacija koje sa vremena na vrijeme da bi obilježili neki Svetski dan očiste smeće.. i onda ništa. Smeće se i dalje gomila!
Zakupci plaža mudri.. pokupili svoj inventar i uskladištili za iduće ljeto.. Žao mi je samo što nijesam bio prisutan da vidim kako vade one stubove, maltene iz mora, jer sam gledao kako ih bagerskom kašikom nabijaju prilikom postavljanja.
Ipak, nastojim dok smo na gradskoj plaži da se maksimalno opustim, da ne razmišljam ni o čemu.. a ako razmišljam o nečemu onda se na obali najbolje razmišlja uz ljuljuškalje talasa i topline sunca. Sunca koje ove godine nastoji da nam nadoknadi neke ranije godine dok je kišilo...
Obavezno slikam nekoliko fotografija sa sutonom i čamcima koji grabe lijepe dane Miholjskog ljeta da rašire svoja jedra i jedre..

*

Na povratku prolazeći ulicom Popa Dukljanina po navici bacim pogled na jednu terasu.
Terasu na kojoj njega više nema. Našeg dobrog sugrađanina, pjesnika i prijatelja... Božidara Filipovića – Fića.
Ne mogu da se načudim činjenici da je već prošlo deset godina kako nas je Fićo napustio tj. umro i otišao na neko bolje mjesto jer na gore od ovog mjesta on sigurno poći neće.
Zalužio je samo dobro! .. Zaslužio je da ga malo više pamtimo i pominjemo! I iskreno da kažem mnogo mi se svidio potez koji je napravljen na „Danima Zagrađa“ prije dvije godine
„Veče sjećanja“ koja je bila namijenjena svim preminulim stvaraocima sa područja Bara i šire. Meni zapade čast da govorim o Fiću. Kao pjesnik, komšija i prijatelj. I naravno spomenuh sve njegove funkcije, knjige i zasluge koje je na ovozemaljskom životu postigao obavezno spominjući pjesmu i njegovu knjigu „Pljunuti tata“! Spomenuh i njegovo izuzetno poznavanje poezije i želju da pomogne mlađim kolegama, da da savjet. I spomenuh njegovu strogost kada je poezija u pitanju! I pravopis! Sjećam se da meni nije oprostio jedan zarez već ga je spomenuo u recenziji koju je pisao za moju drugu knjigu poezije „Ostavljanja“...
Nekako i ostadoh dužan u prošlim pričama malo osvrta na Očeve.
No, opet neću dužit priču.
Svima nama nedostaje jedan tata ali je Fićo bio onaj koji je na duhovit i izuzetno domišljat način opisao sudbinu svakog tate.. I doveo malo u dilemu sa izrazom „pljunuti“ jer je taj termin samo nama Balkancima svojstven.
I tako kolege Tate sjetite se - kad god šta ne valja kod naših potomaka onda smo „pljunute tate“.
Onima koji nijesu slušali ili čitali pjesmu „Pljunuti tata“ našeg dobrog Fića preporučujem da je pročitaju!
Kako bilo da bilo, uvijek kada se vraćam sa plaže ili iz ribolova pogledam na Fićovu terasu. Navika. Nedostaje mi žar njegove cigare i njegov iskreni osmijeh koji je krasio tu terasu.
I srdačno javljanje komšijama... Dobri ljudi nedostaju svima.

*

Pjesnik – Svetionik!
Festival ljubavne poezije koji se održao u Baru, u vremenu od šestog do osmog oktobra.
Djeca su ta koja su ukrasila i uljepšala naše druženje! Festival su otvorila djeca iz vrtića „Svetionik“ svojom igrom i pjesmom kod „crvenog“ svetionika u Luci.
Izazvali su oduševljenje kod gostiju i pjesnika. Jer, ipak su djeca pravi i konačni prozvod svake ljubavi! Kroz njih nastavljamo da živimo i kroz njih živi Ljubav!
Djeca su najveći naši svetionici a pjesnici su oni koji treba da budu svetionici na polju kulture.
Barska klapa „Jedinstvo“ trebala je da učestvuje na otvaranju ali su oni nažalost imali obavezu prema „Danima širuna“ u Budvi. Pripremali su se za nastup u Baru ali godinu dana ranije stvorena obaveza prema Budvi je bila važnija. Osvetlali su nam obraz u Budvi!
Obećaše da će nam neki drugi put pjevati.
Nakon toga bila je promocija zbornika ljubavne poezije i časopisa „Nekazano“ br.1. časopisa za književnost i umjetnost. Gosti su nam bili predstavnici Udruženja književnika Crne Gore – Veselin Rakčević i Perivoje Popović. Poseban osvrt i pažnja data je na časopis koji je u ovom broju posvećen pjesniku,iz Podgorice, Rajku Šćepanoviću.
Idući broj ćemo posvetiti Fiću! A onaj treći Vladu Pavićeviću. Da se ne zaborave..
Čestitke su prštale od predstavnika UKCG i posebno Perivoje P. reče:“Da je Nekazano - Svetionik u ovom medijskom mraku“. Trideset pjesnika iz svih krajeva bivše Jugoslavije te večeri govorili su svoju poeziju.
Naravno i djeca su nam u Dvorcu odigrala jednu svoju igru a gitarista Ivo Dobrković je posjetioce obradovao izvođenjem jedne melodije na svojoj klasičnoj gitari.
Oduševljen sa atmosferom Veselin Rakčević, pjesnik iz Podgorice je odrecitovao svoju čuvenu pjesmu „Pisma iz Titograda“. Pjesmu koju je napisao u svojim studentskim danima.
Zahvaljujući divnoj publici vratio se ponovo u mladost!
I po prvi put je neko „Nekazano“ pomogao i finansijski to je bila Turistička organizacija Bara i time dokazala da staje iza svakog hvale vrijednog poduhvata, posebno onog koji van sezone promoviše naš grad. Priej toga treba napomenuti da je „Padrino Mont Doo“ pomogao štampanje prvog broja časopisa Nekazano!
I na kraju Festivala svi gosti posle obilazaka koje smo im po planu omogućili bili su oduševljeni ljepotom i znamenitostima našeg grada i obećali da će nam doći i iduće godine.
Radujemo se unaprijed!

*

I kad već spomenusmo očeve onda da spomenemo i majke tj. Žene.
Opet žene Bara koje kuvaju srcem.
Fantastično veče. Fantastična ideja. Narodna kuhinja! Puna podrška!!!
I tuga i razočarenje.
Naravno, ne u njih već u sistem!
Državu!
Đe je država?
Crveni Krst?
Socijalno?
Jeli nam to polako Država i državne institucije polako ne trebaju?
Ili je država postala jedno veliko NVO?
Kao da smo Kinezi.
Da nas ima koliko i Kineza. Pa nas toliko ima da i država ne može da se postara za takve probleme???
Nekoliko humanih žena, sa sjajnim idejama, dokazaše nemoć sistema ili države, svejedno!
Ponosan sam na njih ali nekako i tužan, razočaran..na Sistem!
Žene su In!
Sistem je Off!

*

A onda psi!
Ostavljeni, napušteni, udomljeni, razdomljeni... Postaju veoma veliki problem grada.
I nas u njemu. Koliko god da volim pse, a volim ih stvarno, više volim našu djecu i unučad. Pročitah danas na Fejsu da Makedonsko naselje nije spavalo od zavijanja i laveža pasa do četiri sata ujutru...
Onaj koji je donio Zakon o zaštiti pasa tj. Životinja,uopšte, trebao je da donese Zakon o zaštiti ljudi od pasa! Da se postara da se psi i ostale životinje zbrinu!
Da ne napadaju i ujedaju djecu po ulica.
I da svom nadasve, radnom, narodu podaju mirne noći i san da ujutru odmorni i čili idu u nove, radne, pobjede!

*

Slijedi izgradnja vrtića. Svečanost uz pompu i jedna nova kolica i dvije lopate uz spremnu mehanizaciju a prijeteći borovima i odmorištu gimnazijalaca.. Već izglasano ranije?
Ništa više nikoga ne čudi!
Činjenica da je vrtić prijeko potreban je van svake sumnje!
Ali.. uvijek postoji ali..
Gimnazijalci nijesu zviždali tek onako, bar tako mislim... oni su naša pamet i nasleđe!
I oni su u pravu!
Nešto se pitam...i stari Dom JNA čeka neku namjenu o kojoj se špekuliše..
A mogao se tamo napraviti isti ovaj vrtić.
Bez opasnosti od saobraćaja, bez gužve, itd..da ne nabrajam.
Neki dan vozim bicikl, radi rekreacije i gledam, čisto, ne mogu da vjerujem: ono stado i Šar-Planinci koji su plandovali tamo napustili su dvorište Doma JNA. Čudno!
Nešto se sprema..
Da se neće neko sjetit da od njega napravi Dom za stara i nemoćna lica?
Ili će ga neko otkupiti pošto – zašto?.
A bilo je to idealno mjesto za vrtić!

*

Nešto se sprema?
Riječ koja se čuje u svakoj kafani. Na ulici. Školi. Postaje sigurno neraskidivi dio naših života.
I tako...slušajući neke ljude kako ovih dana pametuju a posebno po fejsu a analogno priči sa psima - samo da kažem jednu staru izreku koju čuh od jednog pametnog čovjeka koji kaže:
- „ Budalu čovjeka će i lancem vezan pas da ujede!“

Pa sad... budi pametan!

Piše: Labud N. Lončar