Crna Gora ovog ljeta plaća danak raznim rijaliti programima koji promovišu nasilje i nemoral.

Mnogo je bilo obračuna među mladićima tek stasalim za ličnu kartu.
Sudeći po tekstovima na sajtovima i u novinama, izgleda da iza svakog ćoška vreba neki potencijalni delinkvent spreman za kavgu i željan da pokaže jačinu svojih pesnica.
Ali, nije tako. Neuporedivo više je mirnih, vaspitanih, vrijednih mladića koji bi u svakoj prilici da smire strasti, od onih nasilnih, nevaspitanih dokoličara koji jedva čekaju da ih razbuktaju.
Nažalost, djelovanjem ovih drugih mediji se hrane, jer prateći njihove „aktivnosti“ podižu tiraž.

PIŠE: Milan VUJOVIĆ

* * *
Ovo je prvi tekst za koji sam siguran da ga neće čitati Blažo Orlandić. Bivši predsjednik Opštine Bar sahranjen je između dvije kolumne u prisustvu najuže rodbine, po sopstvenoj želji. I u zadnjem času ostao je dosljedan sebi: otišao je bez pompe, bez govora, bez komemorativnih skupova...
Sve je, nažalost, manje Barana od kojih bismo se mogli zastidjeti zbog onoga što kažemo ili napišemo.
Bar je imao sreću da je baš Blažo Orlandić bio predsjednik Opštine u vrijeme katastrofalnog zemljotresa 1979. godine. Svojim znanjem, autoritetom i crmničkom upornošću odlučujuće je doprinio da malo, razrušeno primorsko mjesto krene da se izgrađuje i razvija i ubrzo postane urbani mediteranski grad.
Njegova riječ bila je tvrda kao Rumija. Kad je svojevremeno rekao da se neće graditi višespratnice ispod Jadranske magistrale i da će se Bar u visinu razvijati u vidu lepeze, od mora prema brdima, znalo se da će to biti tako, makar dok se on bude pitao. I niko nije ni pokušao da ga iskuša.
Posljednji put pojavio se u javnosti prije tri godine kada je na „Barskom ljetopisu“ organizovno njegovo književno veče, jer je napisao nekoliko značajnih memoarskih knjiga.
Imao sam zadovoljstvo da, po njegovoj želji, budem moderator na toj promociji.

* * *
Kviz „Slagalica“ na RTS-u je revija pametnih, pretežno mladih ljudi. Tu se promoviše jedno lijepo lice Srbije. Posebno u pretposljednjoj igri znanja. Ali, čak i ti talentovani ljudi veoma rijetko odgovore na pitanje iz književnosti.
Niko više ne čita ni klasike ni druge velike pisce.

* * *
Nedavno sam, povodom jedne fudbalske utakmice, čuo rečenicu koja kao da je pirnula pravo iz moje mladosti: „E, kakvu frljoku uputi ovaj baljoš!“
Za razliku od brazilskog „suvog lista“, šuta za koji se precizno znalo kako se izvodi, frljoka je bila lopta nepravilne putanje koja je često znala da doleti niotkud i zakoprca se u mreži. Istina, ponekad je odlazila i „nebu pod oblake“.
A baljoš je bio deran, pomalo blentav, ponekad duhovit, sa kojim se nije moglo, ali i bez kojeg se nije moglo.

* * *
Kada je Rašo Vukašević u svom čunu, svojevremeno, od Virpazara do Pješačca, svakodnevno prenosio kamenje, mještani su se zagledali ispod oka, uvjereni da je krenuo putem koji jedino vodi u jednu zdravstvenu ustanovu u Boki Kotorskoj.
U međuvremenu, od tog kamenja nastala je jedinstvena konoba u koju, uglavnom, vodimo posebne goste, one kojima želimo da uzvratimo neko nezaboravno gostoprimstvo. Kao jedne nedjelje sredinom avgusta.
U brodiću su, osim naše, bile još dvije grupe: raspjevani Podgoričani i nostalgične Sarajlije iz Australije. Prvi put smo se sreli u brodiću koji nas je vodio ka Pješačcu, a kao da smo se oduvijek znali, imali smo toliko tema za razgovor. Istina, dobroj atmosferi doprinijeli su staropodgorički hitovi uz gitaru i tradicionalna čast čamdžija u vidu domaće rakije, priganica i sira.
Na povratku, raspoloženje je splasnulo, valjda zbog umora od „ratovanja“ s prženim krapom i crnim vinom i potvrde da svaki užitak jednom mora proći. Podgoričani su pjevali „Staru varoš“ tako bezvoljno da ne bi bilo nikakve štete da je Bog zaista ubije, mi smo se spremali za torturu koja se zove duga, spora vožnja u koloni, a mislim da su australijski Bosanci već imali tremu od skorog susreta s gradom koji su napustili prije 25 godina i u koji su se vraćali gotovo kao potpuni stranci.

* * *
U Crnoj Gori je sve manje bogatih i – sve su bogatiji, da parafraziram dobrog papu Franja.

* * *
Kolumnisti Ante Tomić iz Splita i Dragan Bursać iz Banjaluke, koji žigošu nacionalizam u sopstvenim redovima, kod kuće su izdajnici, van nje heroji.
Ako vam ne prija ono što piše Bursać, a prija ono što piše nešto lucidniji Tomić, i obratno, onda nešto nije u redu s vama, a ne s njima.

* * *
„Pobjeda“ se, imam utisak, malo popravila, ima nekih zanimljivih tekstova, mada je još uvijek njena najbolja rubrika „Drugi pišu“.

* * *
Barski evergrin za ovo ljeto glasi:
„Što radiš po ovom žaropeku?“
„Ništa, a pravo da ti kažem – nemam ni kad!“

* * *
I tako... Nas dvoje živimo neke svoje, ipak, lijepe dane. U stalnom smo iščekivanju dobrih vijesti iz Bostona, Londona i Ljubljane, i u povremenom strahu od loših...