Prođoh danas pored zgrade u kojoj sam proveo veći dio djetinjstva, zgrade pune uspomena.

Piše Neven Leković

Uvijek pogledam ka balkonu na kom i dalje vidim majku i oca koji mašu, ili nas dozivaju da prekinemo fudbal i dođemo na ručak..
Zgrada koja je bila puna života, zgrada u kojoj je na svakom spratu bilo po nekoliko djece (pred)školskog uzrasta danas se uglavnom prepoznaje po muralu Stane Tomašević. Nemam ništa protiv toga da lik jedne žene heroja, žene koja je bila simbol otpora u porobljenoj Evropi , krasi "moju" zgradu , jedino mi se ne sviđa što petokraka dominira (ne smeta mi kao simbol, samo bi bilo ljepše da je malo manje upadljiva), jer ovdje svakako ne bi trebalo da bude riječ o ideologiji nego o snazi jedne žene. Odoh sa teme... 

Ono što me više boli od te petokrake je to da u zgradi ne vidjeh nijedno svjetlo. Smjena generacija, raznorazni životni motivi, od zgrade pune smjeha djece, od zgrade u koju se nije moglo ući od gužve koju su pravili njeni najmlađi stanari, djeca iz susjednih zgrada i-ili putnici koji čekaju da kupe karte za feribot Sveti Stefan(agencija je godinama bila u prizemlju zgrade), imamo uspavanu ljepoticu, u kojoj žive uglavnom penzioneri i vikendaši.
Djeca su porasla, otišla za svojim životom, agencija se preselila poodavno, a feribote svakako viđamo samo na fotografijama koje nas podsjećaju na sretnija vremena. Neko je kao i moja porodica prodao stan (naš je tri puta mijenjao vlasnika)...
Ima i onih dragih komšija koji su prerano napustili ovaj svijet
Stvarno nije patetika kad se kaže da se živjelo kao jedna porodica, da se vrata nijesu zaključavala, da se svaki kolač dijelio...
Tempi belli, tempi passati