Piše mr. sc. Ivan Jovović

Pred barskom publikom predstavljeno je vrijedno djelo publiciste i filozofa Slobodana Čukića čiji naslov u crnogorskoj bibliografiji je inovativan te podjednako autentičan i intrigantan “Zmije na pravoslavnim grobljima u Crnoj Gori”.
Riječ je o studiji koju je autor napisao na osnovu višegodišnjeg terenskog istraživanja, obilazeći na tlu Crne Gore 450 pravoslavnih i 15 katoličkih grobalja, komparirajućiv terenske nalaze sa postojećom literaturom u etnografjii Crne Gore. Zahvaljujući primjeni metoda neposrednog istraživanja, autor je došao do rezultata koji su bazirani na osnovu dobrih kontakata sa ljudima iz lokalnih zajednica, što je podrazumijevalo, da razgovor istovremeno prati i posmatranje objekata istraživanja.
Ovom prilikom, osim autoru, želim da uputim čestitke i izdavaču ove knjige “Nova Pobjeda”, koja se u prethodnom periodu legitimisala publikovanjem knjiga, prije svega, iz oblasti istoriografije, otvarajući puteve naše prošlosti širokoj čitalačkoj publici recentnih autora odnosno štiva, koja pružaju objašnjenja složene strukture crnogorskog identiteta u prošlosti.
Sagledavajući ukupan intelektualni angažman, kao i opus Slobodana Čukića, to jeste objavljene knjige i stručne članke nameće se zaključak da je večeras među nama jedan polihistor, koji referentno poznaje i tumači procese na crnogorskom prostoru, od antike do savremenog doba. Ta svoja stanovišta jasno i hrabro stavlja na uvid stručnoj i laičkoj javnosti što se zapaža direktno iz naslova njegovih knjiga. Uostalom, i predmetna knjiga je dijelom polemičkog karaktera, jer Čukić, uz svo uvažavanje naučnog autoriteta profesora Aleksandra Stipčevića, ne može da ne dovede u pitanje njegove spoznaje, odnosno činjenicu da o kultu zmije naučnik takvog formata nije napisao niti jednu rečenicu, to jeste prisustvo zmijskog lika na pravoslavnim grobljima od juga do sjevera Crne Gore. Na osnovu ove studije sada znamo da takvo prisustvo ovog kulta uglavnom se nalazi na starim seoskim grobljima, njih 34, i samo na dva gradska groblja, što je svjedočanstvo da je sinkretizam, to jeste prožimanje paganske i hrišćanske tradicije i kulture gotovo do danas opstao u ruralnim sredinama, gdje su se narodna kazivanja prenosila s koljena na koljeno. Zato je autor ove publikacije i među ispitanicima dobijao objašnjenja o kultu zmije na grobnim mjestima koja su i oni sami čuli od svojih predaka, a to naslijeđeno arhetipsko poštovanje ove životinje, donosno totema, dominantno je povezano sa životom i kulturom Ilira na balkanskim prostorima još od sedmog vijeka prije nove ere. Upravo na ovakvom primjeru vidimo složenu etnogenezu stanovništva na crnogorskom prostoru s obzirom da uslijed etabliranih ideoloških matrica postavljenih tokom XIX i XX vijeka u istoriografiji i drugim humanističkim naukama, svjesno su marginalizovane predslovenske tradicije, koje su ušle u habitus crnogorskog ali i drugih okolnih naroda. Međutim mnogo prije, hrišćanstvo je u dugom vremenskom trajanju pokušavalo istjerati ovaj ilirski simbol iz narodnog vjerovanja, što, između ostalog, zaključujemo iz hagiografskog spisa o Svetom Hilariju, koji je došao u Epidaur, današnji Cavtat, da tamošnje hrišćane oslobodi velike opasnosti – ogromne zmije, što je bila personifikacija pobjede hrišćanstva nad paganstvom. U kontekstu naprijed navedenog, treba napomenuti da se u dokumentima u Starom Baru spominje katolička srednjevjekovna crkva posvećena Svetom Hilariju (znamo joj i lokaciju – unutar samog bedema u jednom od bastiona Starog grada), koji se smatra svecem - zaštitnikom od ugriza zmije.
Da su zmije, kao totemi, integralni dio naše baštine svjedočanstvo nalazimo u Ljetopisu Popa Dukljanina, koga možemo simbolički označiti kao krsni list crnogorske istorije i književnosti. U jednom od njegovih poglavlja dato je i žitije Svetog kneza Vladimira Dukljanskog, gdje su njegove svetačke moći prvi put prikazane kada je spasio svoj narod i vojsku od zmija. Ova fabula ima istorijsku podlogu s obzirom da je u pitanju sukob između makedonske i dukljanske vojske nedaleko od Vladimirove prijestolnice u Krajini, krajem X vijeka. Kako navodi Pop Dukljanin “Dođe car Samuilo u dalmatinske krajeve i udari na zemlju kralja Vladimira. Kralj, pak, koji je bio sveti čovjek, ponizno se povuče i sa čitavim ljudstvom pope se na brdo koje se zove Oblik. Kada je zatim došao car sa vojskom i uvidio da neće moći nadvladati kralja, jedan dio svoje vojske je ostavio u podnožju brda, a ostali dio povede sa sobom i krenu da osvoji Ulcinj. Pored ostalog, na brdu Oblik bijaše žestoko otrovnih zmija, koje čim bi nekog ujele, taj bi odmah umro. One počeše da prouzrokuju velike gubitke kako u ljudima, tako i životinjama. Tada kralj Vladimir izgovori sa suzama molitvu Gospodu, da bi svemogući Bog spasio njegov narod od te gadne smrti. Bog je uslišio molitvu svoga sluge i od tog dana niko nije bio ujeden od zmija. Štoviše, ako, sada čovjeka ili bilo koju životinju na onom brdu ujede zmija, i čovjek i životinja ostaju živi i bez ikakve ozljede. Na onom brdu od onog dana kada se molio blaženi Vladimir, pa sve do danas, kao da su zmije bile bez otrova”.
Treba napomenuti da se vjerovatno najveći okamenjeni oblik zmije u Crnoj Gori, pa i na širem području, nalazi u selu Menke iznad Starog Bara.
Autor je u ovoj knjizi ubicirao ne samo groblja, već i profane građevine, to jeste kuće vlasnika na kojima je isklesana figura zmijskog oblika. Sve to ukazuje da je u narodu egzistirao kult zmije sve do početka XX vijeka, smatrajuće je zaštitnikom doma, ali i onih koji su već zakoračili u zagrobni život. To je razlog da mnogi ljudi i danas sa priličnim oprezom pričaju o kultu zmije, nekako sa strahopoštovanjem. Posebnu kategoriju ljudi koja je obrađena u tekstu knjige predstavljaju zmijari, odnosno vidari, koje su smatrali za ljude sa određenim magijskim moćima, koji su, čak nama nerazumljivim riječima liječili od otrovnog i smrtonosnog ujeda zmija. Saznanje o jednoj takvoj ličnosti imao sam i poznata je mnogim starijim generacijama Barana, koja je živjela u naselju Čeluga. Njoj su se mnogi obraćali za pomoć i pored postojanja metoda konvencionalne medicinske nauke sve do nekih četiri decenije unazad, što je potvrda svega gore navedenog.
Knjigu možemo sagledati istovremeno i kao strukovnu studiju i zanimljiv putopis, koju prati foto dokumentacija, koja egzaktno pokazuje da kult zmije na crnogorskom prostoru nije bio izolovana pojava.
U vremenu kada ubrzano nestaju tragovi naših predaka, bilo da je taj proces uslovljen globalnim tendencijama, ili namjerom lokalnih devastatora, jedno je sigurno, da je autor sačuvao od zaborava jedan nezaobilazan segment crnogorske kulturne baštine, jer je i riječju i slikom zabilježio dosad nepoznato narodno graditeljstvo nastalo u kamenu i drvetu (drveni krstovi) na našim grobljima, na čijim mjestima sve više nailazimo, na uslovno rečeno, konfekcijske nadgrobne spomenike u mermeru, koji gotovo i da ne sadrže bilo kakve elemente osobenosti.
Dakle, preko studije “Zmije na pravoslavnim grobljima”, autor je empirijski dokazao da crnogorski prostor nije slučajna geografska pojava omeđena državnim granicama, već da uprkos postojanju kulturološke diversifikacije, u mnogim segmentima u njemu su sadržane integralne strukture, nezavisno od vjerske ili etničke pripadnosti. Vidimo da iz dubine naše prošlosti izrasta autentični crnogorski identitet sa mnogim tradicijskim poveznicama koje korespondiraju sa našim neposrednim okruženjem.
Na kraju želim da cijenjenom auditorijumu ukažem da uskoro iz štampe izlazi nova knjiga Slobodana Čukića pod naslovom “U potrazi za crnogorskim klesarima” u izdanju Matice crnogorske koja je na tragu njegovih istraživanja najstarijih slojeva kulturne baštine crnogorskog naroda.