Sjedim po povratku s posla “ kod Veska, na bazen “. Fali mi jedan korak do potonuća. Sad sam na voćnim čajevima. Kad se bude stiglo na kamomilu, e, onda je ona domaća, stara. „ barka fondo - ponti fatti „ , barka na dnu, svi bodovi učinjeni, sve završeno.

PIŠE: Marijan BRAJAC

Priča je bila malo glasnija. Nije se mogla ne čuti. Pričaju neka dvojica, “ ....... ma jes’ da je ona kuća lijepa ali ne kupuj tu. To je čovjek gradio, sam za sebe. Imaš jednu bolju. Malo je samo manja a gradio mu ju je njegov đede. Otac mu je poslije malo dotjerao. Tu kupuj “

***

Svaki dolazak doma je uvijek nešto što se ne da lako opisati . Pogled na Pontu Oštru, imbokat unutra pa na Igalo provom dok se ne otvore Rose. Onda desno , pa naspram Zelenike. S jedne strane emocije i želja što prije pregaziti kućni prag, s druge pomalo strah kako će se proći na carini. Uvijek se nešto kupi za donijeti. Za pomorca je to uvijek “ nešto malo “ a cariniku “ nešto poveće.

***

To ljeto, sedamdeset i neke možda je bilo jednako vruće poput onoga ljeta kad je jedan mali parnjak, trideset i neke, krco lamarine u Alexandriji za škver Đura Todorovića iz Bijele. Škver se zvao „ Pijavica„.

***

Kad smo davali lancane na dok, na bokovima je pisalo: „ Brodogradilište Bijela „ . Kasnije, gazda Đuro već nije bio na ovom svijetu kako su se imena brodogradilišta mijenjala. Jedno vrijeme je bio „ Veljko Vlahović „ a na kraju da ga se učini onako, tobože „ moćno „, „ Adriatic Shipyard Bijela „ - „ Jadransko Brodogradilište Bijela“ . Odavno se zaboravilo kad je Đuro partio. Tu i tamo ga pomenu da je bio veliki gazda ali i teški radnik koji je poštivao svakoga ko radi.

***

Ulaskom prove u dok, svakim pomaknutim metrom, djeca su mi bila bliža. Mahale su mi sa rive. Gledo bi ih kad bi uzmogo i mahnuo im, ma valjalo je i gledati da li se provijere natežu jednako da brod bude u sredini doka. Onda, skala s doka na brod i samo čekaš da se inšpetur makne da se zaletiš do doma.
Svaki dan tako tih desetak dana. Uvijek na brod, prije sirene u šes ura, ujutro, kad bi se kapija zatvarala. Kao da je postojao neki nepisani dogovor hoće li se prvo čuti buka čekića od nas, s broda ili sa škvera. Obično smo mi bili prvi.

Brodogradilište je imalo veliku kapiju. Tada se počela praviti. Uži dio je bio za ulazak radnika. Kroz širi dio su ulazili kamioni i autobusi. Ko nije htio, mogao je zaobići kapiju pa ući sa strane jer ograda još nije postojala.

Otprilike u isto doba, početkom ograđivanja, on je došo za stražara. Bio je vrlo prilježan u poslu. Važno i pun sile nastojao je zapisati svakog radnika koji bi okasnio na posao par minuta. Red je red. S njime nije bilo šale. Nije trebalo mnogo vremena da radnici to shvate.

Okasni malo, on te zapiše, pa što. Nije propast svijeta. Jedino bi se na kraju mjeseca u rubrici odbitaka na platnoj listi nalazila neka manja svota kao kazna za kašnjenje na posao.

Raslo je brodogradilište. Ljudi su ga stvarali svojim radom. Bilo je već daleko veće nego onda kad ga je stvorio gazda Đuro. Bilo je već tada daleko veće i od onoga kad su tamo negdje neke pedesete došli „ drugovi „ i rekli da brodogradilište postaje „ narodno „. Sve su popisali, do zadnjega čekića i zadnjega čavla. Nije od tada više bilo gazda Đurovo ma je ipak raslo.

***

To jutro, bilo je baš jako vruće. Kiša nije padala odavno ma nije bilo ko sad. Sekcije ograde su stajale posložene pored kapije. Par radnika bi uzimalo jednu po jednu. Nakon uspravljanja i pozicioniranja slijedilo je varenje.

Ljudi su ulazili i izlazili a on ih je redovno kontrolirao i bilježio u neki svoj tefter. Usput, nije skidao oka s varioca. Pazio ga je da ne ukrade koji paket elektroda. Rekli su mu da doma vazda nešto radi i da vari sa elektrodama ukradenim iz brodogradilišta.

***

Je li bilo popisano ili nije, ko će mu ga znati. Jedni kažu jest, drugi govore da nije. Bila je paklena žega. Kriomice, kao da se ne smije viđeti. Ukrcan na veliki brod , dok je otplovio iz Bijele. Ispratila su ga dva puta po tri fišća sirenom i poneki slučajni pogled. Nije se znalo kad će poći. Tako je to bilo, sve nekako sakriveno a i otužno sa dosta gorčine. Pala je i poneka suza, i muška i ženska.

***

Tako. Razumijem ja Željka kad reče da mu je to bila najteža pilotaža. Razumijem ga sasvim kad reče da mu se bez obzira na dobro odrađen poso skupilo bilo dostano u grlu.

Još malo pa će i mali dok partiti i škvera više neće biti. Ostati će samo neka sijećanja. Slike rasta brodogradilišta protkane tu i tamo sa nekim pošalicama koje samo oni stari znaju. Nemojte kriti da niste kuriozni. Znam ja da jeste.

Dunkve, kad je ograda bila zavarena sutra dan neko pita stražara kako je. On je samo trljo oči svako malo skidajući očale za sunce sa tamnim crnim caklima.
Zna se i ta. Reko je, “ Ma da znaš......... . Radije bih Šarovu u prkno pod rep gleda cijeli dan nego onoga što je vario. Vrag ga odnio i njega i elektrode. Đaoli ga varili i njega i ogradu“.

***

Koliko god politika trči za mnom ko i za svakim čeljadetom tako ja u kontru pa trčim od nje. Nije baš za pohvalu. Radi svoga mira niti više gledam televiziju niti legam foje. Često mi se dogodi da ne znam za neka važna dešavanja tu u blizini. Ma kvestijon je i koliko su uopće važna.

Još uvijek ne znam ko su gradonačelnici dva bokeljska grada. Znam da je u Kotoru neki muški. Slučajno, naintro sam na jednu vijest na mreži. Pitali su gradonačelnicu što misli i što poduzima po pitanju teških požara. Veliki dijelovi Luštice su danas goli kao mjesečeva površina.
Navodno, rekla je da je jako zabrinuta. Pisalo je da je rekla kako se nada da će panut skoro kiša. Nije ništa pisalo kako će se požari konkretno ugasiti.

***

Želeći da radi, ne bilo kako već dobro i uspiješno gazda Đuro je zvo meštra Iva Prančića sa Korčule da dođe raditi u Bijelu. Kad su se skoro dogovorili oko svega Ivo je abandono pomisao da dođe u Bijelu. Reko je Đuru da nema đe da se pomoli.
Đuro, ne budi ti ga lijen, napravi mu crkvu na temeljima stare crkve koju su Saraceni bili razorili još u osmome stoljeću. Tako se brodogradilište stvaralo. Stvaralo se i gradnjom velikog restorana za radnike. Hiljade i hiljade obroka za par tisuća radnika.
Crkva stoji godinama zaključana. Ne otvara se ni na Božić ni na Uskrs. Komadi kamena sa uklesanim šarama i natpisima, ugrađeni u zidove vazda me podsjete na gazdu Đura, mada ga ja nijesam zno.
On je ostavio nebu da učini što hoće. Zno je pak da prvo mora sam nešto učinjet. Moro je i promislit i rukave zasukat kako bi škver krenuo.

***

Sve se rasipa. Ostaju samo uspomene. Jednoga dana rijetko da će se i one znati.

***

Kad je dok odlazio gledao sam ga. Nisam pustio suzu. A bio je jedan grop u grlu. Jest. Ako ćemo pošteno, otišao je kradom kao da ga je stid. Možda ga je bilo stid i od nas.

***

I taj dan kad je pošo da radi, po običaju odnio je marendu sobom. Jedan tak domaćega kruha i bokunić već pomalo rankotave pancete. Nije tad bilo frižidera. Je li marendo ili nije, ne bi vam zno rijet. Intanto, kad su rekli da škver postaje „ narodni „ popisali su i alat koji je đede Mato kao Đurov partner donio iz kuće. Šegun jedan veliki za raspilavanje greda, ašete, šplanje, limicu za oštrenje pila. Brus za oštrenje uglavljen u komad drvene kocke. Ne ovi moderni nego oni pravi spećali kamen za oštrenje kojega danas niđe nema. Na brodu smo takav kamen zvali „ konjo „. Nemam pojma zašto je baš to ime, inače pogrdan španjolski izraz za jedan dio ženskog tijela dato tom kamenu. Valjda se prvi koji mu je dao ime neđe opeko s kojom ženskom.

***

Velika je Gospa. Zovu me. Pričaju mi kako prate kretanje doka. Neđe je u La Manche ušo već. Ne pratim ga i neću. Sjedim pod smokvom. Pijem kafu i tu i tamo uberem koju već zgrčenu polusuhu smokvu.
1978 godina. Sjećam se. Ulazili smo u Southampton. Umalo nismo poginuli trojica nas, na provi. Taj dan, na Veliku Gospu. Dan kad je dok imboko u La Manche.

***

Jes ga bio u pravu oni „ u Veska „ što je spjegavo prijatelju od koga treba imanje kupit.

copyright@Marijan Maro Brajac

{galerija}more/2017/8/dok{/galerija}