Piše: Slađana Pečurica

Ima knjiga koje bi da čitamo ponovo, koje nas podsjećaju dokle smo stigli tumačeći uloge, događaje od ogromnog značaja i ubacivanja jake alternative upornog traganja snažne tendencije življenja, koje su bile očite i osvrt u potpunosti za preobražaj manifestovan kroz ponašanje, misli, emocije i tradicije , gdje pisac vidi iza okuke i afirmiše zbivanja kao njegov obrazac razmišljanja.

Tako i nagrađivani pisac Aleksandar Sergijevič Puškin, autor mnogih poznatih djela , istakao se kao začetnik realizma u ruskoj prozi sa najznačajnijim djelima , među kojima su "Evgenije Onjegin", koji je napisan na govornom jeziku, opisuje ljude, običaje, mišljenja, promjene i utisnuo transformaciju lika iz nemirnog duha do suvišnog tipa sa karakterom, čije nepravde u životu prate tragični događaji i bjekstvo traži u knjigama.

Pored toga, Evgenijev lik podsjeća na romantičnog junaka, koji je bio pismen, učen, edukovan i razumio je istoriju, ekonomiju, ali nije znao poeziju.

Takođe, bio je ženskaroš, koji se često sukobljavao sa protivnicima, da bi pridobio pažnju onih koje je volio, kojeg prati transformacija lika, da od stila života punog zabave, garderobe koju je prezentovao i njegovo površno življenje od restorana, zabava i balova, koje ga je činilo privlačnim - doživljava krah svog prethodnog stava i poslije nekog vremena Evgenije postaje imun prema svemu, igrankama, događajima i društvenim okupljanjima i odlazi na selo, (gdje mu je stric ostavio veći dio imovine), i prepušta se čitanju i setnji prirodom.

Tako da uskoro upoznaje svog istomišljenika, Vladimira Lenskog učenog momka , koji se doselio u dvorac u blizini sela i počinju se družiti. Kasnije, upoznaju dvije sestre, Vladimir je volio sestru Tatjaninu, Evgenije vise Tatjanu, ali nije bio spremam za pravu ljubav.

Budući da je roman napisan stihom, on sadrži i dva ilustrovana pisma.
Prvo je Tatjanino pismo Evgeniju Onjeginu u kojem mu iskazuje svoju ljubav, a on ostaje ravnodušan zbog razočaranja u žene, pa ga njeno pismo nije mnogo dirnulo.

Drugo pismo je kasnije Ognjeginovo , koji će tada odbaciti ostale žene, pozorišta, balove i restorane, biti sposoban silno voljeti, stremiti i trpjeti, kako je doživjeo krah svog prethodnog stava, ali prekasno jer Tatjana ga odbija.

Tako da u ovom djelu , zaokret se dešava, kada na životnom putu Tatjana se seli u Moskvu, odbacuje raniju ljubav i patnju zbog prethodnog događaja na njenom imendanu( što se Evgenije posvađao i ubio najboljeg prijatelja na dvoboj zbog njene sestre, iako se on pokajao i povukao), te se počinje družiti sa moskovskim djevojkama i u međuvremenu upoznaje pisca sa kojim se brzo vjenčava.

Nakon toga, ima drugačiji stav o prethodnoj ljubavi, postala je ravnodušna plemkinja, koja od nesigurne cure i čistog srca dolazi do hladne zavodnice, koja je prekrila svoja osjećanja, ojačala svoj status u društvu, jer naviku zamjenjuje za sreću.

Puškin tada pojavu Tatjane opisuje na potpuno drugačiji način, u tom smislu da je očarala sve, ali zbog njene prirodnosti i ženstvenosti, jer ona nije imala mermernu ljepotu, ali ona je bila predivna, ne zbog spoljašnjosti, već zbog unutrašnjeg ustrojstva.

Znači, opis ženstvenosti se ne krije samo u istinskom šarmu, već se sastoji i u snazi žene!
Kao iz odlomka:
Neužurbana, skromna, skladna,
Ni brbljiva, ni mnogo hladna,
Bez pogleda što lete svima,
Bez cilja da uspjeh ima,
Sva prirodna i vedrog lika,
Bez podržavanih manira,
Sva jednostavna, puna mira,
Ona je bila vjerna slika.

S tim u vezi, kao takva, nakon dvije godine braka, srijeće Evgenija, gdje budi uspomene i nova osjećanja kod njega prema njoj, koji doživljava lijepe emocije , da je bio potpuno zanešen, ali ona je bila potpuno ravnodušna.

Heroina, ostaje u braku, nepoistovjećuje se sa bajkama i pričama, postala je dama i njen položaj se promjenio, ali priča je sada obrnuta, probudila je nove emocije i strasti kod Evgenija, koji se nakon toga razbolio i odlučio da joj napiše pismo, gdje joj priznaje da je voli i da je načinio veliku grešku, kasnije pisao i druga, ali nije dobijao odgovore.
Ponovo je bio okupiran knjigama, dok je bio bolestan i kada je ozdravio sledećeg proljeća, odlučuje posjetiti Tatjanu, koja mu je priznala da ima ista osjećanja , ali ima obaveze prema suprugu, a on ostaje u bolesti i okovima tuge, jer je izgubio onu koju voli.
Postoje brojne promocije ovog djela, od filmova do opera.
Roman je objavljivan u djelovima tj., štampala se pjesma po pjesma i cenzurisan je 1833. god.
Autorica je predsjednica Internacionalne kulturne asocijacije "IKA" u Baru.