Piše: Snežana Šćekić

Može li se sad ući u neki muzej, na neku plažu ili na bazen za jedan euro. Ne, ne može. Mogu za taj novac djeca kupiti neku užinu, krofnu ili slatku kiflu, koje će se neki vjerujem, kasnije vrlo rado sjećati.

Tako se sjećam i ja čuvenog bazena hotela Topolica , gdje je , navodim, ulaz se plaćao tadašnjih jednu marku. Bile su to devedesete godine , čuvene po mnogo čemu. Mi djeca sunca i mora, sa peškirićem u rukama i tamnim tenom među ljude , šepurili smo se a i do iznemoglosti trčali od gradske plaže do bazena. Ali bazena hotela Topolica. I slađe je bilo roniti i kupati se u tom bazenu nego bilo šta. I to za jednu marku. Bilo je zanimljivo naći se tamo. Među svim tim gradskim facama , tzv. uličnim frajerima koji su koristili vrijeme da se nađu na čuvenom gradskom bazenu. Gužva i ljetnja vreva sa tog bazena morali su se doživjeti. Bilo je mjesta za sve a zadirkivanja nama djeci nije falilo. Ko će napraviti bolji skok na glavu, ko je imao bolji kupaći kostim, ko bolje pliva. I tako danima. Cijelo jedno ljeto, čini mi se.

Taj bazen danas ima potpuno drugačiju draž. U nekom dubokom snu, početkom avgusta čuje se žamor djece ali ne u onoj mjeri kada smo mi bili djeca. Sunča se neka gospođa iz Poljske, na baldahinima vitka djevojka jede tanjir voća a za ponekim stolom neko od hotelskog osoblja ispija kafu. Ne samo što osjećaj veže nego je i realna slika da to danas nema istu draž. A možda bi i moglo. Nego, ne znam gdje su ova gradska djeca. Na kojoj plaži, u kom kafiću. A i cijena dnevne karte za djecu je nekoliko eura što možda i odgovara sadašnjem tržištu, ali nema istu draž.

Sada se u blizini samog hotela za jedan euro može kupiti kugla sladoleda.  I to, u čuvenoj poslastičarnici Martina. Da li je skupo jedan euro za kuglu sladoleda, procijenite sami ali svakako kao što već napisah , ima svoju draž. Pa kad ne može na bazen prolaz , može kugla sladoleda. Doživljaj.