Nova knjiga Senada M.Karađuzovića

karađuz tv 

Arabika starobarskih prokletstava.

Možda je značajna i pamćenja vrijedna samo književnost koja je sluškinja zemlji kojoj služi da na površinu izbaci sve mrtve koji su odbili da se izmire s truležom i tamom.

U jesenjim danima kulture Mediterana, u dane kada su pomrli ili ćute u miru sedativa svi ljudi po čijem su građanskom liku formirani književni likovi njegove proze, književnik iz Bara Senad Karađuzović nevjerovatne i turobne sudbine svojih antijunaka je spleo u knjigu priča i nepravdi koju je nazvao Arabika starobarskih prokletstava.

Okvir za cjelinu je lična porodična priča pisca. Prvi u nizu likova rođenjem nije vezan za Bar. Zvao se Šahin al Sabah. Godina je 1550. po hrišćanskom kalendaru. Mjesto življenja mu bijaše Anadolija. No, sa njim, u životu i pričama, sve počinje. Hronološki, potonji je Senad M. Karađuzović, okarakterisan kao ptica rugalica koju materijalno ne zanima i piše knjige koje njegova nesretna mati smatra fantazijama i kaže: “Sveta budala si ti, sine moj, ali dobro je što nijesi zloban”. Ukupno dvanaest pokoljenja. Kroz optiku političke kulture, jer čovjek je političko biće, geneza je tipična. Prađed je volio kralja Nikolu, a mrzio njegovog unuka kralja Aleksandra. Đed je volio kralja Aleksandra, a mrzio Tita. Otac je volio Tita a mrzio Sloba, Tuđmana, Moma, Aliju i Kira. Sin je volio Slavka Perovića i umrijeće s njegovim imenom u srcu. Živi s nadom da će njegov sin mrziti samo njega i da će sva prokletstva nestati u obliku iluzionističkog dima.

Arabika barskih prokletstava je knjiga pripovijedne proze koja se, ako usvojimo premisu početne rečenice ovog osvrta na konkretno književno djelo, mora svrstati među knjige dostojne pamćenja, knjiga koja sama od sebe uredno vraća sve na svoje mjesto, nešto kao kao ukroćeni trenutak vremena u začaranom prostoru.

Arabika starobarskih prokletstava Arabika starobarskih prokletstava
Volio je Bar i Bar je volio njega. Iz Bara je vječito sanjao daljine, iz daljine je samo sanjao Bar. Da se nijesu tako posložile stvari, da Senad M. Karađuzović decenijama nije teglio teret svog grada, sva ta čuda i snovi koji čitaoca strpljivo čekaju na stranicama njegove knjige jugo i tramontana ponijeli bi negdje daleko iza granica ovog svijeta koji, zbilja i fikcija tu su jedinstveni, postaje nešto nepodnošljivo i nevrijedno spasavanja.

Dragi čitaoče, čovjek koji ispisuje ovu stranicu i pisac knjiga koju ćeš pročitati tu su da objasne jedan drugog. To su dva kralja kojima je zabranjeno da napuštaju svoje dvorce. Jedan je kritičar. Njegov je zadatak da ispita način upotrebe jezika. Drugi je pisac koji se gnuša (zlo)upotrebe tog prava koja je kritičaru (ne)suđena. Dva kralja imaju svoje tabue. Piscu se pripisuje sposobnost da u okvirima svog djela uređuje opšti tok stvari. Kritičaru se pripisuje sposobnost da jedini razumije pravila po kojim pisac realizuje “regulaciju”. Svi dodatni oblici palamuđenja na tu temu su suvišni. Nepomirljivo je zauvijek nepomireno.

Dobili smo knjigu koja će nas podsjetiti da su i jedno i drugo vjerovanje prazno sujevjerje, raskrinkano u sudaru sa literaturom koja je duhovna i natprirodna, oslobođena svih praznovjerica i maksima svijeta koji nam je poznat. Uključujući i oni iz filma O. Stouna po kojoj će samo mrtvi vidjeti kraj rata.

Opisno, među koricama knjige Senada Karađuzovića, koja je vrijedi pomenuti objavljena kao izdanje Savjeta Muslimanskog naroda Crne Gore, zatočeni su ljudi sjene. U začaranom prostoru lučkog grada sjene su lake kao vazduh ali sijeku kao gvožđe mačeva iskovanih u dalekom Damasku. Muškarci, žene i duhovi najčešće se pognu pod zbrkom pravila koju u Baru i na svom drugom mjestu pod svodom nebeskim zovu život. Neki to ne čine i neminovno stradaju. Senad Karađuzović pripovijeda o ukrštanjima nepokorenih sjena. Zlopate se ljudi, počev od parčeta zemlje na oboda azurnog Jadrana koju pripovjedač sanja kao “svijetleću stonogu u slanoj noći” do pješčanih plaža Australije, kontinenta čije ga konture na globusu podsjećaju na “grubo klesana muda u kamenu”. Sve ostalo je zabluda.

Ovladao je Karađuzović vještinom da kroz priče o ljudima čiji su životi sve osim onih života koje svijet smatra uzornim i koji međusobno razmjenjuju prtljage sugeriše univerzalno funkcionalne fenomene. Ljudske sudbine (prtljazi) sublimirani u duhu vještoga pisca koji razumije i pravila svijeta u vrijeme kada je on bio tako nov i ovog koji jesta danas, svjedoče da je vječito i vječno samo klasično tirjanstvo mediokriteta nad dušama blagorodnim. Ljuba i mržnja nepomirljive su. Nije to ništa novo. Novost je da Senad Karađuzović s svojim novim literarnim ostvarenjem ispunjava živahne stare fantazije vrsnog čitaoca koji insistira da mu se na uvid daju premise a eksplicitni zaključci izostave.

Knjige poput njegove Arabike starobarskih prokletstava nanese do nas, nekada neko drago ljeto. Tiha i užasnuta 2022. godina poslije Hrista ili 1444. nakon hidžre ili 5782. ako računate na način kako to čine Jevreji, u takve se godine broji. Staloženo lud i zabavno pametan, Senad Karađuzović napisao je knjigu koja će nas sve skupa nadživjeti. A politika? Ona je samo okvirni teret vremena. Sudbine junaka proze Senada M. Karađuzovića uče nas pomirenje ljubavi i mržnje ne postoji. Pomirenje, to je stanje primirja u kojem se prebrojavaju i postrojavaju ranjenici za budući rat. Ljudi praštaju, vrijeme ne prašta. Tako to biva.

- Šta da se radi - pita Nikolaj Gavrilovič Černiševski
-Ada popij pivo, nikšićko, najbolje - odgovara bezimeni crnogorski junak.

Izvor RTCG.ME / Vlatko Simunović

auto klime bakovic 1

opstina bar

allegra

Cerovo

turisticka organizacija bar

kalamper

stara carsija

vodovod bar

komunalno

regionalni vodovod novi

luka bar

AD Marina Logo

ave tours

fpep vertical

Klime Baković

djokic

Logo MPF

tobar