Djevojčica sa narukvicama (Mikolayiv 2016)

Piše: Mitar Mišo Škuletić

Probudio sam se rano. Na portalima me zatekla jedna ružna vijest. Rusija je napala Ukrajinu. Prvo što mi je palo na pamet je jedna djevojčica iz Mikolayiva koja je, sticajem okolnosti, našla svoje mjesto u knjizi “Kratke priče o beskrajnoj vodi”. Onako u pidžami sam otišao do police i uspio da pronađem jedini primjerak koji mi je ostao u kući. Koja god sila da je iznad nas, samo je molim da nam čuva djecu. Ostalo me više nije briga…

Djevojčica sa narukvicama (Mikolayiv 2016)

Provijavao je snijeg. Onako, diskretno, kao što to radi svaki snijeg sredinom proljeća. Sitne pahulje su se povremeno pretvarale u kapi vode i tako u krug. Takva su ta proljeća, teško možeš da ih definišeš, samo po kalendaru znaš da su tu. Ništa drugo.

Izašao sam da obavim neku nabavku i da se malo sredim. Nakon pola godine na brodu, počinjao sam da ličim sebi na pustinjaka. Da nije bilo toga, ne bih izlazio. Ukrajina je nešto što nemam želju da vidim, ne nalazim ništa interesantno u tom dijelu svijeta. Greška.

Nakon pada željezne zavjese stvari su počinjale da se odvijaju drugim tokom i sve je krenulo u nekom boljem pravcu. Da je ovdje vladala diktatura podsjećaju još samo grandiozni spomenici vođa koji značajnim pogledom i podignutom rukom pokazuju smjer kojim treba ići. Mada odavno svi znaju da taj smjer nema nikakvo značenje, spomenici su još uvijek tu. Valjda su Ukrajinci lijeni da ruše…ne znam.

Vraćajući se ka luci, na putu sam sreo djevojčicu. Stajala je na trotoaru… Duga plava kosa, stara haljinica, gumene čizme i neka bundica u mnogo lošijem stanju od onih koje nadobudne, praznoglave, iskompleksirane supruge sponzora bacaju u smeće. U rukama je imala dva velika svežnja šarenih narukvica. Pružila je ruku ka meni držeći jednu plavu koju je upravo izvukla iz “buketa”. U džepu sam imao nekoliko novčanica koje su, preračunato u dolarima, vredjele oko dva dolara. To je bio kusur iz frizerskog salona iz kog sam upravo izašao. Ona je krenula da prebira i iz mog dlana uzela toliko da sam, čini mi se, još uvijek imao ta dva dolara.

Uzeo sam narukvicu, krenuo par koraka i stao. Djevojčica me posmatrala radoznalo. Pogledao sam na sat, preračunao razliku u vremenu i razmišljao o mojoj djevojčici koja je tada bila u školi. Imam taj običaj, da pogledam na sat, preračunam vremensku razliku i razmišljam o tih nekoliko ljudi… Sjetih se da mi je sjutra rođendan. Izvadio sam iz novčanika veću dolarsku novčanicu, vratio se do djevojčice, stavio joj novčanicu u džep jaknice i krenuo nazad ka brodu. Čuo sam iza sebe lake korake djevojčice koja trči za mnom i maše novčanicom. Srećom, nekad davno sam naučio kako da pobjegnem i onima kojima je profesija bila trčanje, pa sam lagano pobjegao i djevojčici iz Mikolayiva. Ta trka je trajala dva bloka, do semafora na kome sam ja uhvatio zeleno u poslednjem trenu, a ona je ostala sa druge strane. Između auta koja su prolazila video sam kako mi pokazuje buket narukvica koji želi da mi da. Mahnuo sam joj, okrenuo se i otišao. Kakvo divno dijete…

Uvijek sam više volio djevojčice. One su lijepe, pametne, maštovite, interesantne…biće nečije majke. Dječake ne volim.

Na sledećem uglu sam opet zastao, pogledao na sat, preračunao vremensku razliku… Znam da je to za mene isto kao i ukrajinsko loženje Černobila ali jebi ga… Onaj snijeg je još provijavao iako se u međuvremenu pojavljivalo blijedo sunce.

Takva su ta ukrajinska proljeća. Samo po kalendaru možeš da znaš, ni po čemu drugom.