Kad čovjek ništa ne radi nema vremena ni za šta.

Piše: Milan Vujović
Jedva sam se nakanio da počnem da čitam roman „Putujuće kazalište“, Zorana Ferića. Ispostavilo se da je to odlična, sjetna, na momente i potresna priča o autorovoj porodici kroz 20. vijek. Natjerala me je, pored ostalog, da se malo informišem o pogibiji golobradih mladića nespremnih za život, a kamoli za boj, na Sremskom frontu. Ono što me porazilo jeste činjenica da su, kako opisuje Ferić, stradali ne samo od neprijateljskog metka, nego i od „prijateljskog“, kad su pokušavali da se povuku i ne ginu uzalud.
Inače, borbe na Sremskom frontu vođene su 172 dana, od 21. oktobra 1944. do 13. aprila 1945. godine. Na tom bojištu sudarilo se oko 250.000 vojnika. Na strani Jugoslovenske armije, u jednom periodu, učestvovale su jedinice Crvene i Bugarske armije, kao i brigada „Italija“. Većinu sastava jedanaest partizanskih divizija koje su kraće ili duže vrijeme ratovale na Sremskom frontu činili su regruti iz Srbije, mladići mobilisani u jesen 1944. i početkom 1945. godine. Njihova „obuka“ nije trajala više od deset dana i mladići, među kojima je bilo i maloljetnih, poslati su na front, na dobro utvrđene Njemce i ustaše.
Istoričari se slažu da tačan broj poginulih (još) nije utvrđen. Partizanska istoriografija navodi da je na ovom ratištu poginulo 14.826 boraca Jugoslovenske armije, uz napomenu da taj broj nije konačan. Poginulo je i 1.100 boraca Crvene armije, 623 pripadnika Bugarske armije i 163 borca brigade „Italija“. Po istom izvoru njemački gubici iznosili su oko 30.000 poginulih.
Nasuprot ovim podacima, iznose se tvrdnje da je broj žrtava bio najmanje dvostruko veći.
Dakle, podaci su različiti, ali svi se slažu da je na Sremskom frontu poginulo više ljudi nego u svim neprijateljskim ofanzivama tokom Drugog svjetskog rata na teritoriji Jugoslavije.
I danas se vodi polemika da li je Sremski front najveća ratna pobjeda Jugoslovenske armije u Drugom svjetskom ratu ili nepotrebna klanica kada je rat već bio gotovo završen...

* * *
Sve češće bježim u auru svojih omiljenih domaćih evergrina, svojevrsnih jugoslovenskih tugovanki, čije su stihove, uglavnom, pisali afirmisani pjesnici. Pretpostavljam da svako od nas, iz pedeset i neke, ima svoju top-listu. Moja, i u skraćenom izdanju od pet pjesama, može u svako doba da me baci u (kara)sevdah: „Odlazak“, Arsen Dedić („Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem, da čujem one stare basne, da mlijeko plave bajke sasnem“); „Priča o Vasi Ladačkom“, Đorđe Balašević („Mlad je, kažu, bio i kad je umro, sred birtije, od srčane kapi. Klonula mu samo glava, ko da drema, ko da spava i još pamte što je zadnje reko: Džaba bilo konja vranih, po livadi razigranih, džaba bilo sata i salaša. Džaba bilo njiva plodnih, vinograda blagorodnih, džaba bilo karuca, čilaša, kada nisam s onom koju volem!“); „Dobro veče, moj živote“, Leo Martin („Svakim danom sve stariji umoran se kući vraćam, zagrliš me na vratima, obična je priča naša“); „Ostala si uvijek ista“, Mišo Kovač („Odavno već nisam mislio o tebi, među nama dani i godine stoje, nikada te više pronašao ne bih da se juče nismo vidjeli nas dvoje“); „Potraži me u predgrađu“, Meri Cetinić („Drijemaju jedra od rublja i cvijeća, čekaju vjetar da nekuda plove, čuješ li, naše nas predgrađe zove, traže te kuće i ulice stare“).

* * *
Gdje god bi se pojavio Dragomir Dragan Vujović čuo se žamor divljenja upućen naočitom, visokom Crnogorcu, produhovljenog lika. Plijenio je osmijehom i optimizmom. Bio je uspravan kao Lovćen. Blag kao što mu je otac bio, pop Petar, ali kad treba i tvrd kao Orlov krš. I dječački zaljubljen u svoje cetinjske snove i svoju muzu, svoju Mariju, koja je odlučujuće uticala da njegove divne osobine dođu do punog izražaja. Nažalost, prepolovljen je taj najljepši par u našoj porodici. Kakva su to gospoda bečejska bila, Marija i Dragan!
Bili su nam daleko od očiju a tako blizu srca. Znali smo da tamo daleko, na sjeveru Srbije, u Vojvodini, živi neko ko drži ovu našu širu porodicu na okupu, ne fizički već duhovno. Prošlog januara poželio sam Draganu za osamdeseti rođendan da još dugo, ne samo kao najstariji nego i kao najglasovitiji među nama, bude naša matica, naš svetionik koji se pali kad treba, kad je muka i kad brod treba uvesti u mirnu luku. Ne sluteći da će ovo zlo od korone tako neočekivano pogurati njegov odlazak kod oca i majke, i braće. Korona nam nije dozvolila ni da ga ožalimo kako treba, da tugujemo, da se spremimo za ovaj čin rastanka, da pokušamo, iako unaprijed znamo – neuspješno, da utješimo našu dragu Mariju, da Sandu i Natašu, i Ljilju, zagrlimo i još više ih rasplačemo, jer nema dirljivijih suza nego kad kćerke plaču za ocem, i sestra za bratom. Posebno za ovakvim kakav je bio Dragan. Vjerovali smo da će se još mnogo dana i noći smijeniti nad Biljardom dok naglas ne izgovorimo njegov omiljeni stih: „Đe je zrno klicu zametnulo, onde neka i plodom počine.“ Ali, sudbina je htjela drugačije. Dragan se prije vremena vratio na svoje Cetinje. Njegovim odlaskom smanjio se ispod polovine broj unučadi Nikole Ivanova Vujovića s ljubotinjskih Njiva. Šestorica oru nebeske njive, još četvoro ove zemaljske. S teškom tugom sjećamo se i dobrog Veska Danilovog, čijom je preranom smrću počela da se osipa i mlađa generacija.
Srećom i na radost, ostaje brojno potomstvo, od Amerike do Srbije i Crne Gore, koje će s ponosom čuvati uspomenu na svoje pretke, naročito na Dragana, divotnika, gorostasa nježnog srca, kojem je mjesto, po nepisanom pravilu, uvijek bilo na čelu trpeze i kojeg je Bog odveo u rajsko naselje.

* * *
Ponekad mi je stvarno žao što ne živim u Podgorici.
Onda bih mogao svakog vikenda da dolazim u Bar, na izlet...