Boško i Momo

milancce

Zahvaljujući antičempresarima (to je jedna podvrsta antivaksera) s prozora studija Radio Bara mogu da vidim zgradu Gimnazije.

Pogledu više „ne smetaju” čempresi. Kako sjećanju rado puštam da me lakom tugom ovije i patetikom nadahne, začas se nađem u onom vječito hladnom, akustičnom holu. Čini mi se da i sad čujem gimnazijski žamor u kojem niko nikog ne čuje a svako svakog razumije.

Piše: Milan Vujović

I idem redom, godinu po godinu: debitovali smo, kao i svi prvaci, u prizemlju, lijevo, školske 1973/74; narednog septembra popeli smo se na sprat, a u trećem razredu opet se spustili u prizemlje, samo desno od ulaznih vrata. I onda je došao onaj septembar 1976. kad smo postali maturanti Barske gimnazije. Mislili smo da od te titule nema veće. Gore, desno, na spratu bila je naša učionica (IV 1), prepuna snova, emocija i zezanja. U toj učionici nije bilo ni treme ni straha niti bilo kakve nesigurnosti iz prethodne tri gimnazijske godine. Vjerovali smo da sve možemo i da nam niko nije ravan. Naše „školske” gledale su kroz nas (a, bogami, i mi kroz njih). One su maštale o pomorcima i studentima, mi smo, držeći se za onu vazda ljepljivu (valjda od nataloženog znoja) drvenu ogradu, kibicovali dolje, dijagonalno, tamo gdje su se talasale tek zadjevojčene prvakinje. Bijelio se hol od bjeline njihovih osmijeha. Povremeno bi bacale oko na nas, nespretno koketirajući. Kad zvoni za čas, čarolija je nestajala do idućeg odmora.
Bilo nam je lijepo, ali smo režali na dane da što brže prođu. Mislili smo, biće nam još ljepše, samo da se maknemo iz Bara.
Da mi je neko tada rekao da ću penzionerske dane dočekati samo stotinak metara istočno od Gimnazije i njenog hola, odgovorio bih mu da ne zna ništa o životu i putevima Gospodnjim. Što je najinteresantnije: živim u zgradi udaljenoj stotinak metara sjeverno od Gimnazije. Ispada da sam skoro čitav život proveo na relaciji: Gimnazija – Mila Boškovića H 13 – Radio Bar, u trouglu sa katetama od po stotinu metara.
Ali, ne žalim. Nimalo...

* * *
U aprilu se navršilo 27 godina od smrti Božidara Boška Miloševića, a u septembru biće 13 godina od smrti Momčila Moma Popovića.
Boško je čitav život proveo u najmoćnijem dnevnom listu na Balkanu, beogradskoj „Politici“, Momo je bio novinar i urednik „Pobjede“ i u dva navrata direktor Radio Bara. Boško je preminuo u pedeset sedmoj godini, mlad, iako je djelovao, kako zapisa jedan njegov kolega, „kao hrast moćan i kao maslina dugovječan“, a Momo se zauvijek vratio u Spič, u svoje Đurmane, osam godina stariji, u šezdeset petoj.
Boško i Momo su dugo godina bili jedini novinari u Baru, dok nije iznjedren Radio Bar. Bili su novinari sa stavom. I svoj stav su, bez obzira da li su bili u pravu, branili svim srcem. Iskreno su vjerovali da tako treba i da je za opšte dobro. I zbog toga su često bili na meti onih koji nisu marili za ono što se danas zove „transparentnost“. A u to vrijeme bili su stalno na udaru jer su bili usamljeni, kao Rumija i Lisinj. Danas postoje četiri dnevne novine u Crnoj Gori, dvadesetak televizija i nebrojeno sajtova. Svi istovremeno objave događaj i onaj o kome je pisano ne može baš svima, raznim argumentima, da objašnjava kako nisu u pravu.
Njih dvojica su do zadnjeg daha bili odani svojoj profesiji, bili su fanatici novinarstva, u stalnoj trci za pouzdanom i pravovremenom viješću i bili su neskloni kompromisima koji su zadirali u dušu. A uvijek im je duša bila važnija od svakodnevnih životnih blagodeti do kojih se dolazi s manje ili više kompromisa.
Boško je 1979. godine, poslije tekstova o zemljotresu i povodom njega, dobio godišnju nagradu „Politike”, tada najuticajnijeg i najuglednijeg jugoslovenskog lista, zajedno sa čuvenim Đukom Juliusom. Milošević kao novinar iz najmanjeg mjesta u kojem je „Politika“ ikad imala svog stalnog dopisnika i Julius koji je na „raspolaganju“ imao čitav jedan kontinent, Latinsku Ameriku.
Bošku je malo bilo dovoljno da bude velik. Zvali su ga veliki novinar iz malog mjesta. Na njegovom primjeru se potvrdilo da ne postoje male i velike teme i male i velike varoši, postoje samo mali i veliki novinari. On je u medijskom svijetu predstavljao malo čudo (to mogu da potvrde samo oni koji su pisali za „Politiku“ i znaju kakav je to bio medijski gigant): zasipao je svakodnevno list sjajnim tekstovima iz naizgled usnule kasabe, kakav je Bar bio šezdesetih, pa i sedamdesetih godina prošlog vijeka. Prosto nevjerovatno zvuči da je Bar, zahvaljujući njemu, stajao na stranicama „Politike“ gotovo ravnopravno sa Njujorkom, Moskvom, Londonom, Bonom i Parizom, metropolama u kojima je list imao svoje stalne dopisnike.
Kroz Momovu „majstorsku radionicu“ prošle su generacije crnogorskih novinara u Baru i Podgorici. Učio ih je da pišu za novine i govore za mikrofonom, onako kako je on to radio – istinito, pošteno, odvažno.
Sa nevjerovatnim elanom i vjerom u misiju koju obavlja, učio ih je, nesebično, novinarstvu, najljepšem od svih zanata. Učio ih je svemu što zna. Ipak, niko od brojnih učenika nije dosegao svog učitelja. Jednostavno, njegovu rafiniranu, osobenu rečenicu, lirske tananosti, nije moguće kopirati. Zato ga, godinama, mnogi prepisuju. Jer, Momove knjige o prošlosti Bara i sada su najpouzdanije štivo i nezaobilazna literatura barskih novinara.
Ispod ponekad mrzovoljne fasade skrivala se plemenita osoba, bez zrnca sujete, pohlepe i drugih ljudskih slabosti ili kako ih je on zvao – tričarija.

* * *
Drugog maja uveče prisustvovao sam istorijskom sportskom događaju: fudbaleri Mornara odigrali su prvu prvenstvenu utakmicu pod reflektorima na stadionu „Topolica”. Sa tog stadiona izvještavam od 1990. godine, od kada sam postao dopisnik „Sportskog žurnala”. Prvi put sam igrače i teren vidio kao na dlanu. Praćenje duela iz novinarske lože bio je istinski ugođaj. Konačno nam nije smetao odsjaj sunca, ni vjetar koji na Madžarici uvijek duva, ni daljina (nekad smo utakmice gledali sa terase ugostiteljskog objekta iznad svlačionica, pa smo događaje kod gola na suprotnoj, južnoj strani, tek nazirali).
Reflektori iznad stadiona „Topolica” podsjećaju na one na Topčiderskom brdu iznad stadiona Crvene zvezde i Partizana. Djeluju moćno, velegradski. Prema njima, kad zasijaju punom snagom, poput onih beogradskih, osjećam respekt.
Ova sezona je definitvo sezona barskog ekipnog sporta. Odbojkašice Luke Bar i Galeba osvojile su državno prvenstvo odnosno kup, igrajući međusobno u oba finala; rukometašice Mornara 7 plasirale su se u Prvu ligu, dva kola prije kraja drugoligaškog takmičenja; odbojkaši Mornara su treći u zemlji, a rukometaši Mornara 7 šesti; fudbaleri Mornara u silnom naletu grabe ka Prvoj ligi pošto su u posljednja tri kola do nogu porazili konkurente za vrh tabele (Kom i Arsenal po 4:0 i Igalo, pod reflektorima, 5:0).
Naravno, i ovoj sezoni udariće pečat košarkaši Mornara. Plasmanom među 16 najboljih ekipa u Evrokupu, drugom po snazi i rejtingu evropskom takmičenju, i osvajanjem trećeg mjesta u regionalnoj ABA ligi, već su ostvarili najbolji rezultat u svojoj skoro poluvjekovnoj istoriji. Ostaje da se vidi kakvi su im dometi u polufinalu plej-ofa ABA lige protiv „vječitog” rivala, Budućnosti (Podgoričani su dobili prvu utakmicu), kao i u državnom prvenstvu i kupu.
.

auto klime bakovic 1