Biciklom u Skadar...

Ubrzani tempo modernog života, veliki troškovi običnog preživljavanja, naporan rad i druge poteškoće u principu ne moraju da podrzumjevaju otuđenost familije i nedostatak vreman za lijepe stvari koje su nam često na dohvat ruke.

Bez obzira na sve, za zajedničke trenutke sa familijom i prijateljima se mora naći vremena i nedostatak slobodnog vremena i novca nikako ne mogu biti opravdanje. Mislim da nije stvar u novcu i vremenu već u glavi.

Naša familija funkcioniše po principu da treba uzeti najbolje od onoga što se nudi. Crna Gora je prelijepa zamlja i neiscrpan je potencijal za traganje za lijepim. More i sve uz more, planine, jezera i sl. su bogatstvo koje je mnogim crnogorcima nepoznato i neotkriveno. Ako nemamo novca za putovanje na Kubu, Pariz ili Rim, za posjetu Bigovici ili Džidžarinu nam samo treba dobra volja a još ako tu dobru volju ima cijela familija onda je zadovoljstvo i uživanje zagarantovano.

Biciklom u Skadar

Moj petnaestogodišnji sin i ja često u Skadar idemo biciklom. Kako bi što više uživali u nama susjednoj državi bicikla spakujemo u gepek a autom dođemo do granice. Brz i jednostavan prelazak granice biciklom nam pričinjava zadovoljstvo. Mnogi imaju predrasude da je vožnja kroz Albaniju opasna a da je vožnja biciklom posebno opasna i da se ne preporučuje. Međutim, naše iskustvo je savim drugačije, uživamo u vožnji bicikla i nikada ama baš nikada nismo imali ni najmanji problem. Kao što svi znamo, u Skadru se puno voze bicikla pa tako i vozači automobila prema biciklistima imaju posebnu pažnju i poštovanje. Iako strancima saobraćaj djeluje konfuzno mislim da sve dobro funkcionise i da su biciklisti sigurni. Bar se mi ni najmanje ne plašimo.

Bez obzira da li naša familija plovi morem, planinari ili biciklima obilazi okolinu uvjek su to opuštena putovanja bez stroga zadatih ciljeva i vremenskih ograničenja. Ne putujemo radi putovanja već da bi zajedno proveli kvalitetno vrijeme. Tako smo za vikend u subotu  bez odmora lagano prešli prvih 17 kilometara do centra Skadra. Prvu pauzu smo iskoristili za opuštenu šetnju i prijepodnevnu kafu na terasi hotela Coloseo. Zanimljivo je bilo da je grad bio prepun ljudi koji su bezbrižno šetali. Djelovalo je kao da tamo nikada i nije bilo korone. Može se reći da su samo rijetki ali baš rijetki prolaznici preko usta i nosa imali masku.

Nakon kafe i odmora odlučili smo da odemo do zanimljivog staroga mosta „Ura e Mesit“ na albanskom ili Mesi bridge na engleskom. Most Mesi je udaljen deset kilometara od centra grada a do njega se dolazi širokim ulicama koje vode na sjeveroistok. Put do mosta je pun kontrasta, sa jedne strane mogu se vidjeti napuštene fabrike iz period Envera Hodže koje djeluju sablasno dok su sa druge strane moderni zanatski pogoni, manje fabrike i hoteli.

Most je veoma zanimljiv i naši sugrađani koji u Skadar idu na ručak ili u trgovinu svoj boravak u Albaniji bi trebali da upotpune posjetom ovom vrijednom kulturno istorijskom spomeniku i turističkoj atrakcji.

URA E MESIT
Izgrađen je u 18. vijeku, oko 1770. godine. Izgradio ga je Kara Mahmud Bushati, lokalni osmanski paša. Ispod mosta protiče rijeka Kir. Izgradnja je bila podijeljena u 2 faze, pri čemu je prva faza bila samo srednji luk i luk u njegovoj blizini, a druga faza obuhvatala je ostalih 11 lukova. Svrha mosta bila je da poveže Skadar sa gradom Drisht i ostalim gradovima sjeverne strane. Most Mesi je dug je 108 metara, širok 3,4 metra, visok 12,5 metara sa 13 svodova i jedan je od najdužih primjera osmanskog mosta u regiji. Izgrađen je kao dio puta koji ide dolinom Kir, puta koji vodi čak do Prištine.

Nakon dužeg odmora na obali rijeke Kir, uživanja u pogledu na stari most i u ukusu dvije pomorandže koje smo kupili u obližnjoj prodavnici krenuli smo nazad.

Da ne zaboravim, prije dvije godine smo uz ovu rijeku vozili više kilometara i negdje u planini se kupali u jezerima koje ova planinska rijeka pravi. Bio je septembar a voda baš topla i naravno kristalno čista.

Obzorom da dobro poznajemo grad, krenuli smo na sjeverozapad i gradskim uličicama došli do zaobilaznice koja od Podgorice vodi ka Tirani i tako zaobilazncom do grada. Odlučili smo da odmah krenemo na Skadarsko jezero kako bi tamo uz vodu ručali. Preko Bojane smo prešli starim mostom i nastavili vožnju uz jezero. Došli smo do mjesta gdje Bojana ističe iz Skadarskog jezera i tu odlučili da ručamo. Cijene više nisu kao nekada bagatelne ali iapak za 15 – 20 eura dvije osobe mogu lijepo i ukusno ručat. Jezero je bilo kao more, plavo plavo plavo a i bistro, ne znam od čega to zavisi ali nikada mi nije bilo tako bistro.

Nakon ručka nastavili smo vožnju uz jezero, došli smo do mjesta Široka i iznenadili se lijepo uređenom obalom. Obala je bila popločana, bile su tu razne instalacije, kamene fotelje, željezna vesla, klupe i inovativni „parking“ za bicikla. Ne mjestu nekadašnjeg restorana Široka kojeg smo često posjećivali je bio mali trg sa velikim monitorom sa mnoštvom mladih ljudi koji su pratili prenos neke fudbalske utakmice. I to je bio dio neke instalacije, na podu su bili jastuci na kojima su mladi ljudi sjedjeli razgovarali, navijali i opušteno se družili. I ovdje kao da nije bilo korone.

Ponovo smo se vratili u grad kako bi prije odlaska pojeli kolač i još malo prošetali. Naš garmin sat koji pokazuje pređeni put i mnoge druge informacije pokazivao  je da smo do tada prešli 48, 5 km a do granice smo imali još 17 km tako da smo ukupno prešli nešto više od 65 km.

Na granicu smo stgli pred sami mrak, iako smo prešli skoro 70 km nismo bili posebno umorni. Skadar je izvanredan za bicikliste, sve je ravno i vožnja biciklom nije napor već uživanje.

Ćazim Alković  sa sinom

Bio je to još jedan više nego lijep dan, otac i sin zajedno u prirodi, zajedno u obilasku novih predjela. Dan proveden u prijateljskom razgovoru (ne razgovoru opasnog oca i uplašenog sina) o svemu i svačemu, dan koji se pamti i ako se ništa spektakularno nije desilo. Mi smo familija koja uživa u malim stvarima i koja ne gubi vrijeme čekajući nešto „spektakularno“.

Za ovo putovanje nije trebala ogromna suma novca, umjesto ručka u restoranu mogli smo ponjeti sendviče što često radimo, nije bitan selfi sa obilnom hranom, bitno je da smo zajedno i da imamo dobre namjere i želje za svoju familiju a  mi  bili u Albaniji, Dalmaciji ili Šumadiji, mi smo svugdje kod svoje kuće i svi ti ljudi koje srećemo na putovanjima su naše nacije i naši prijatelji.