Prenosimo integralno razgovor koji je vodio autor emisije Željko Milović

Gost 66. emisije “Priče s Baranima” je bio poznati građevinac Osman Đokić (1967), osnivač kompanije “Đokić Group” koja radi širom Crne Gore, bivši odbornik, svjetski putnik…

Govorio je, pored ostalog, o djetinjstvu u Rjepsi, kući pored Rikavca (“Gledao sam kako tuče u vrh tunela”), kupanju “na špic o marine” (“Tu je sad benzinska pumpa, na marini je svako imao svoj ćošak”), o jasnoj granici Tombe i Čeluge na Mostu Božovića (“Tombari i Zaljevčani su se kupali na Veliki Pijesak, a mi na Topolicu i u Sutomore; oni su išli u školu u Zaljevo i u ‘Srbiju’, a mi u ‘Meksiko’ – iako nas je dijelila samo rijeka, upoznavali smo se tek u srednjoj školi”), o tome da je čitav život radio, iako nije morao (“Prodavao sam mandarine, pa jabuke donosio iz Srbije, nosio kofere u ‘Inexu’, nisam nikad uhvatio godinu da sam gluvario, a najveći problem mi je bio doma, jer su tražili da ne radim pošto imam dovoljno, no ja sam htio svoju paru, da putujem, to najviše volim u životu”). 

“Vodim porijeklo iz Šestana, iz sela Rjepsa, tamo sam živio do trećeg razreda osnovne škole. Pošto je moje selo bilo malo, deset kuća, kad nekoga pitaš odakle je – odgovorio bi da je iz Pinčića, to je malo veće susjedno selo. Prvo čega se sjećam jeste da sjedim na prozoru i slušam jedini radio u selu na baterije – neko od roditelja pušta gusle, a seljani rade u polju. Ako me sjećanje ne vara, gusle su išle u 10 sati neđeljom. Selo je živjelo od poljoprivrede i stočarstva. Moji su ranije bili nomadi, imali veliku stoku, selili se s njom. Postoji zapis da je đed 1900. pošao za Tursku i sišao s planine sa 250 svojih ovaca u selo. Zimi su odvodili stoku u Ulcinjsko polje. Ja sve ovo pamtim iz priča, dolazili su ljudi na sjednik uveče, za ognjištem i uz kandilo…”, sjećao se Osman Đokić.

 Otac mu je počeo da radi u Njemačkoj 1971, pa u kući nije bilo puno poljoprivrednih radova.

“Pamtim samo košenje, koje nikako nisam volio. Majka i baba su angažovale nekoga da pokosi, a mi smo skupljali, ona suva trava je znala jako da ubode. Imali smo jednu zgradu dobru (zgrada – livada sa suvomeđom, prim.aut.), a na njenom kraju je bio neki vo. Bio sam mali, možda tri-četiri godine, ali pamtim dobro jauk i vrisku – vo je ubo babu u stomak. Majka je nekako dovela do kuće, seljani doveli mazgu, smjestili je na nju, a baba traži da hoda jer je boli pomjeranje životinje. Operisali su je u barskoj bolnici, doživjela je 97 godina”. 

Posebno čudo u kraju bez vode i struje bio je prvi crno-bijeli televizor.

“U Rjepsi je bilo skoro desetoro djece, samo različitih generacija, ali smo svi bili u istoj prostoriji učionice. Škola je prizemna kuća od kamena sa dvije prostorije, u jednoj mjesna zajednica, u drugoj škola, a đaci do 4. razreda podijeljeni po klupama. Jedan dan dođemo u školu, zidovi od metar i kusur, a na prozoru stoji neka kutija. Mi u čudu gledamo, pitamo učitelja, on veli – ‘To je televizor, viđećete čemu služi’. A bilo je ‘viđećete’, jer nije imao baterije za njega. Poslije nekog vremena stigle su i one, fišeci po 8 komada. Pustio nam je da gledamo, svi smo bili u čudu kako se pomjeraju ljudi unutar te kutije. Oni bi naveče gledali dnevnik i još jednu emisiju, i oko podna još dva sata programa, i to je bilo to”. 

Nakon 3. razreda, Osman se preselio u OŠ “Meksiko”, a Đokići u Čelugu.

“Definitivno smo se preselili 1975. u Čelugu. Do nje je išao makadamski put, asfalta niđe, ima struje i vode, nema telefona. Magistrala put Ulcinja napravljena te godine, potpuno prazna, osim ljeti. Kad smo se doselili, tu su bili Budimići, Kraljevi, Šabovići, Martinovići, Šapine… Imao sam sjajno društvo, maltene smo svi išli u isti razred. Do škole smo dolazili kroz Novakoviće pješke. Na početku pruga nije bila široka kao danas, to je počelo da se radi osamdesetih.

Jedan moj komšija i ja smo išli zajedno u školu po jakoj kiši, nije bilo da se ne ide osim ako si baš jako bolestan, i dok smo stigli do ‘Meksika’ bili smo mokri. Pitali smo nastavnike da se vratimo kući, oni nas puste da se ne prehladimo. Vraćamo se tako, prešli prugu, ali više nismo toliko mokri, osušilo se, pa kaže on meni: ‘Brate, sramota je da se ovakvi vraćamo doma’, i baci se trupačke posred jedne lokve koliko je dug i širok. Nagovarao me da i ja učinim isto, tvrdio da je strašno topla voda, ali nisam htio živ, pa se naljutio”. 

Najbolje u školi mu je išlo tehničko, ali i likovno i geometrija, sve što se crta.

“Profesorica matematike Dara Janković bi pitala kolika je dužina neke stranice, dala ugao i druge dužine, ali ja nisam znao formule, pa sam na klupi iscrtao ugao i rekao: ‘Toliko je’. Ona me gledala i rekla: ‘Ne radi se tako, ali jeste, toliko je’. Nikako nisam volio hemiju i biologiju. A nisam ni fiziku volio dok sam išao u školu, ali sam poslije shvatio da se sve uz životu svodi na fiziku, fizika je sve oko nas.

Škola ‘Meksiko’ je bila savršena za đake, arhitekta koji je projektovao i danas bi podobijao silne nagrade, jer je to otvoren prostor, pun širine, funkcionalnog dvorišta i odvojenih učionica koje su bile zasebne prizemne cjeline, a do kojih si mogao doći da se ne skvasiš jer su postojale nadstrešnice.

Sva naša generacija je zapamtila Kikija, dobrog Kikija, ali se sjećam i ružnih ekscesa prema njemu od strane neke djece, a on nije htio da ih prijavi. Toliko je bio dobar da nikad nije želio da zove miliciju, a imao je razloga, sve dok mu nisu obili trafiku i uzeli sve iz nje. Kiki je znao i kad đaci naprave velike probleme drugima, i ko ih je napravio, ali nikome nije htio da kaže što je vidio. A meni se dešavalo, a i drugoj đeci, da nemamo para za nešto, pa nam on da na veresiju, ‘donijećemo’, ma je češće bilo da ne donesemo… I znao je da nećemo donijeti, a isto je davao. Kiki je obilježio sva naša djetinjstva, od škole i kioska do bioskopa i njegove korpe”. 

Odlazak u školu bio je neminovan preko rampe, na mjestu gdje su se ukrštali voz i jedina cesta od Pristana i Stare Topolice ka Starom Baru, odnosno Ulcinju.

“Kolone bi se napravile od Biskupade do rampe, i na drugoj strani od rampe do iza Krstiputeva, ka Pristanu, jer su odande dolazili kamioni ‘Rumijatransa’. Nama su kući brinuli kako ćemo proći cestu, a ne prugu. Voz je jedan-dva, a auta i kamiona je mnogo, kad je rampa bila dignuta jurili su tuda da što prije stignu. Na rampi je uvijek bila gužva ili svađa. Taj put je bio od Biskupade projektovan malo ukoso, a polurampe su bile, pa neko rizikuje i preskoči, neko krene pa ga ne puštaju, neko krene pa se prepadne… Pravile su se velike gužve. Uz to, željeznica je znala da spusti tu rampu 15 minuta prije prolaska voza i digne isto tako, pa su svi gubili živce. I dizala se rampa ručno, kurblom sa kontrategom, bila je tu kućica za rampadžiju”. 

Promijenio je čak tri srednje škole.

“Prve dvije godine sam učio u Poljoprivrednoj školi, smjer voćarstvo. Tada sam trenirao i boks kod Pira Jovićevića, prva generacija nakon što se vratio iz Beograda. Treći sam završio u Gimnaziji, mašinsko-metalski smjer, a praksu sam obavljao u ‘Rumijatransu’, pazili nas majstori, velika firma, imaš doručak i ručak, ja sam čak toliko volio praksu da sam ljeti dobrovoljno išao da bih još naučio. Moram da pomenem Luku Kaževića, dobrog razrednog i njegovu izjavu: ‘Ko misli sebi dobro, nek donese lenjir, šestar i gumicu’.

Ja sam u drugom polugođu trećeg razreda već položio vozački ispit i počeo da dolazim u školu sa novom ‘Ladom’, koju mi je kupio otac, što je tada bilo wooow! To je bilo sve dok oca nije sreo komšija, profesor, i rekao mu kako je on malome dao ladu a neki profesori nemaju ni fiću ni spačeka, te da ‘ne ide to tako’. Od onda sam se parkirao daleko od Gimnazije i pješke dolazio na časove. Četvrtu godinu sam završio u Tivtu”. 

U gradskim okvirima, kao tinejdžer, bio je najpoznatiji po specifičnim biciklima koje je sam pravio. Nije bilo nikoga ko ne bi zastao kad bi se sa čudnovatim kreacijama susreo na putu.

“Imao sam zlatne ruke. I ‘Barske novine’ su pisale o mojim novotarijama na biciklima. Pravio sam bicikle za dvoje, troje, na tri točka, čoper bicikle, bicikle sa krovom… Sve sam ih konstruisao kući, otac je donio aparat iz Njemačke, a ja volio da eksperimentišem.

Počelo je tako što se u časopisu ‘ITD’ na posteru pojavio lik koji je vozio čoper-biciklo sa dugačkom viljuškom. Ja kažem da ja to mogu da napravim, a drugovi ne vjeruju. Najprije iscrtam, pa pravim dva metra dugačku viljušku i najnormalnije vozim. Jedna moja komšinica išla putem i ja iza nje sa tim čoperom. Ide prednji točak pored nje, ona to notira pogledom, pa ide viljuška, viljuška, viljuška, pa tek onda volan i ja. Sva se zbunila.

Najinteresantnije je bilo biciklo na tri točka. Vozač leži na zadnjem točku na naslonjaču, noge su ispravljene ispred do pedala, kao da se vozi pedalina. Prednja dva točka su od ‘Poni’ bicikla, a zadnji od velikog bicikla, muškog. Morao sam da osmislim kako da ih povežem, pa sam osmislio lanac koji to radi. Onda sam napravio nadstrešnicu sa limom da me ne udara sunce dok ležim i vozim. Jednom sam tako vozio trotoarom i htio da siđem s njega, a bilo je visočije no normalno, pa sam stao i krenuo da se vadim iz naslonjača. Međutim, kako sam prišao ivičnjaku, dotrčala je neka žena: ‘Sine, da ti pomognem’, jer je mislila da sam u nekoj vrsti invalidskih kolica.

Dugački bicikl za trojicu su, u stvari, tri bicikla vezana jedan za drugim. Skinu se točkovi od srednjeg, a kod prednjeg i zadnjeg moraju biti felme od motora. Sa triciklom smo išlo do Sutomora, po korzu, to ide polako, ne može da se brza s njim.

I sve je išlo da kažem normalno dok nisam spojio dva bicikla poprečno, dvojica voze jedan pored drugog. Bio je metar širok, samo jedan upravlja, pogon imaju obojica, a volani su povezani lancem. Zbog tog izuma sam 3, 4 puta privođen u SUP, oduzimali su mi i vraćali biciklo”. 

Poslije srednje škole, ljeta 1986, počeo je sa specifičnim poslom.

“Prije vojske, pojavljuje se moj brat Meho, čuveni ‘Foto Mehović’. On počinje da fotografiše u Čanju, vodi jedno magare, pule malo, a ja ga vozim jer on nema auto. Magare samo samcijato provodi noći u Čanju. Na kraju me ubijedi da i ja počnem sa sličnim poslom, na drugoj plaži, da slikam djecu i mlade, radim nekoliko dana i zaradim solidne pare.

Međutim, Meho nekoliko dana nije mogao da ide u Čanj i kaže mi da ja uzmem magare, što, naravno, kategorički odbijem, đe ću ja sa magaretom po plaži. On nastavlja da me nagovara i ne znam ni ja kako, isto pristanem i dođem s magaretom u Sutomore. Imao sam trubu, torbicu sa aparatom. spuštam magare niz stepenice kod ‘Korala’… Zatrubim, svi se okrenu put mene, a ja glavu dolje od stida. Međutim, tu poleti pedesetoro đece da se slika, napravim desetak fotografija, nakon dvadeset metara ponovo isti scenario, čudo. Zaradim velike pare za kratko vrijeme. Kad je došao kraj dana, ja magare u gepek i put kuće.

Poslije 3, 4 dana dolazi Meho, traži magare nazad, ja ne dam. Poslije ubjeđivanja, uzeo ga je, njegovo je i bilo, a ja sam pošao kod tetke, kupio drugo malo magare za 100 maraka i nastavio posao. To je slikanje sa magaretom tog ljeta donosilo čistih 100 do 150 maraka dnevno, bilo je para koliko hoćeš. U septembru sam otišao u vojsku, Kičevo, pa Zaječar, i to pamtim kao najgore momente mog života”. 

Jedna od konstanti života Osmana Đokića bili su odlasci u Njemačku.

“Otac je radio u Njemačkoj, u Vitsburgu, a prvi odlazak sa majkom je bio kad sam imao 8-9 godina. Nema telefona, putuju pisma po 10 dana i oni dogovorili da nas tata čeka na stanici. Majka je išla 20 puta na barsku željezničku stanicu da dogovori termin i da se za sve živo raspita, pa se nečega novoga sjeti poslije tri dana… Opet, sad je razumijem, nije nikada putovala dalje od Titograda. Išli smo vozom danima, čini mi se.

Tata je živio u kući pored firme, a firma je bila pored gazdine kuće. Gazda je imao dječaka mojih godina, koji je odmah došao da se igramo. Imali su sjajnu veliku kuću, a on igračaka o kojima nisam mogao ni da sanjam, nisam znao da postoje. Isto, i pored igračaka, vidjeli nas dvojica neki sitni pijesak ispred firme, ogradili ga kamenjem, napravili kule i gradove, a radnici ujutro došli da ga tovare za gradilište. Krenu, a u pijesku dva kubika kamena. Poslovođe dolazile da viču, da se žale majci, ona ispričala ocu, a otac gazdi… I kad smo očekivali obojica batine, gazda je rekao da pođu na drugo gradilište po pijesak i usput nama donesu još jedan kubik da se igramo. Moji odlasci su se kasnije ustalili, išao sam jednom do dva puta godišnje”. 

Pitanje koje za većinu gostiju ostane na kraju, tiče se 15. aprila 1979. i zemljotresa koji je promijenio Bar i Crnu Goru.

“Tog sam jutra bio u krevetu, u sobi sa babom koja je imala 79 godina. Odjednom, počinje da se trese, baba se ranije obukla, došla do mog kreveta, pokrila me i govorila da ne mrdam dok ne prođe. Činilo nam se da to traje čitavu vječnost. Majka je izašla van, viđela da nas nema, i vratila se nazad da nas izvuče. Kuća je imala stari i novi dio, a u novom dijelu je ploča bila izlivena tačno prije mjesec dana, još su bili podupirači tu, pa je u povratku morala cik-cak da se provlači između njih.

Kad sam izašao iz kuće, bilo mi je najbitnije da mi je biciklo čitavo, imao sam prvo trkačko biciklo od vršnjaka u Baru. Pošto sam vidio da jeste, sjeo sam na njega i počeo da obilazim naselje. Čelugom je odjekivala vriska, isto iz Gornjeg Zaljeva i Kapljeve, ljudi su bili po ulicama i plakali, svako je svakoga pitao jesu li dobro, iako se nisu znali, kamene kuće su se obrušile…

Tata je ranije bio donio jednu veliku ceradu, 10 x 5 metara, pa smo rastegli konop od stuba za struju do murve i prebacili je preko njega. Tu je cijeli komšiluk spavao u redu, kao sardine. Prvo se išlo na Tabiju po pomoć, što nam udijele, hranu, odjeću, obuću, najlone, a ko ima veze i protekcije – dobijao je bolje i više, kao i vazda… Nakon dvadesetak dana je otac došao iz Njemačke, a s njim i njegov gazda, da pomogne. Čim su došli, pregledali su kuću i odlučili da žive unutra jer je bezbjedna, na opšti šok svih nas i komšija. Unutra su spavali, a onda smo postepeno ušli i mi. Posljednja koja je htjela da uđe je moja majka, koja se žestoko napatila 15. aprila. Stalno je tvrdila da joj je taj dan uzeo deset godina života. I eto, umrla je mlada, u 49. godini, ne od zemljotresa, ali ispostavilo se da joj je zaista bio skraćen život.

Traumu iz toga dana ćemo stalno nositi, svi mi, a bojim se da će nam se sve ponoviti i da će biti grđe no prije. Nemam strah za sopstveni život, ali imam da će neka nesreća da se desi, jer, iako stručnjaci tvrde da treba graditi jake konstruktivne objekte i da će nas to spasiti, zemljotres sve može da sruši, to smo vidjeli mnogo puta”. zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Osman Đokić.
Izvor:Barinfo/Željko Milović