Na listi velikih sportskih trenera koji su nas zauvijek napustili našlo se ove nedjelje i ime Miodraga Mija Mandića.

Prefiks „veliki“ uz Mijovo ime ne pristaje samo zbog medalja, broja djevojčica i dječaka koje je učio tajnama karatea već, prije svega, načina na koji je to u tandemu sa svojim bratom Draganom, činio.

Mijo je bio trener starog kova: biti član njegove i Draganove karate škole podrazumijevalo je poštovanje ne samo sportskog morala. Ulične tuče, alkohol, cigarete... bili su zabranjeni za Mijove karatiste a dobar uspjeh u školi obavezujuć.

Nije mali broj njegovih šampiona kojima je lično provjeravao ocjene u školi, razgovarao sa njihovim nastavnicima...

Poštena borba na takmičenjima bila je kod njega, takođe, obavezujuća. Bježanje od protivnika nije tolerisao i po tome je bio prepoznatljiv – za isjerivanje straha od protivnika kod svojih učenika bio je majstor. Hrabrost koja se sticala trenirajući karate kod Mija, međutim, nikada nije smjela da se zloupotrijebi van tatamija. Pa čak ni iskoristi kao adut u situacijama kada bi to tinejdžerskom duhu moglo da se učini viteškim.

Ali to nije predstavljao problem za Mijove karatiste jer su na njegovu zaštitu uvijek mogli da računaju i to su dobro znali svi u gradu. Svi njegovi učenici znali su da je spreman da, ako treba, dođe i u školu ukoliko bi neko bio u problemu.

Nije nikada dijelio svoje učenike po vjeri i naciji. Bio je strog, samo na prvi pogled grub ali uvijek pravičan. Upravo takav obilježio je vrijeme u kojem je sport u Baru bio ono što bi, iz ugla etike, i trebao da bude.