Planinarenje je poput života i filozofija življenja je jasnija kroz pogled planinara!

Što se planinar na viši vrh popeo, silazak je teži u odnosu na penjanje koje jeste naporno i zahtjevno. Ali, to vrijeme, vrijeme provedeno na nekom od krovova svijeta, slike sa visina, spoznaje o odnosu pojedinca i ostatka svijeta, imaju veliku, neodoljivu draž koja je privijegija rijetkih, istrajnih i vještih ljudi.

Biljana Dabić

Priča o rođenoj Parižanki Karolini Ilić (36), koja s ponosom naglašava da je Baranka i na osvojene vrhove svijeta nosi zastavu Crne Gore. Prvi put na planinski vrh se popela prije dvije godine, i to slučajno jer se našla u društvu planinara iz Podgorice. Od tada osvaja vrhove...

Da je skoro nemoguće ipak moguće potvrđuje Karolina koja se tokom jedne godine popela na tri vrha - tri kontinenta - prvo je osvojila najviši vrh Evrope Elbrus (5.642metra), potom u februaru najviši vrh Južne Amerike, Akonkagvu (6.968 metara), a početkom aprila Kilimandžaro (5.895 metara) vrh Afrike.

Nije poznato da je do sada i jedna žena sa ovih prostora to uspjela. Ni tu nije kraj iznenađenjima dok Karlona priča o svojim planinarskim poduhvatima – ona je početkom oktobra prošle godine u jednom danu osvojila svih pet vrhova Olimpa. Njaviši vrh Olimpa, Mitikas zahtjeva i alpinističke vještine. Karolina se nije ranije obučavala za alpinizam, ali slušala je upustva vodiča koji, kako kaže, nisu imli srca ne povesti je do vrha kad su vidjeli njenu jaku želju...Osvojila je Mitikas i bez ogrebotine spustila se sa planine bogova, kako Grci nazivaju Olimp.

Karolina je na vrh Evrope, Južne Ameriku išla u grupi planinara, ali u Afriku je pošla sama.

-Za kratko vrijeme osvojila sam vrlo zahtjeve planine, za koje je potrebna fizička spremnost, poznavanje življenja u drugačijim uslovima života, vještine... a uz ogromnu volju i nesalomivu želju treba puno sreće jer dovoljno je da pođe loše vrijeme i planovi padaju u vodu, počinje svoju priču Karolina koja poslednjih 17 godina sa roditeljima i bratom živi u Baru.

Sama sam pošla na najviši vrh Afrike! U Tanzaniji me čekao vodič Aruša, Afrikanac, po preporuci mog prijatelja iz Srbije. Mada su mi sugerisali da se na Kilimandžaro penjem u januaru, februaru kada uglavnom idu ekspedicije, u Tanzaniju sam pošla tokom njihove sezone kiša, koja na visinama pada u obliku grada. Pružila mi se šansa da osvojim ovaj vrh u aprilu i napravila sam fotografije koje do sada malo ko ima sa naših prostora - Kilimandžaro potpuno bijel. Vremenske prognoze nisu bile baš ohrabrujuće: minus deset, sve vrijeme snijeg...srećom prognoza nije bila precizna pa sam prva dva dana imala i snijega i sunca te sam uživala i u prirodnim ljepotama, fotografisala planinsko cvijeće, kameleona držala na ruci... U finišu, poslednje noći uspona temperatura je bila -10 što nije hladno za te uslove. Inače, penjanje na Kilimandžaro trajalo je pet dana, po Marangu ruti. Kreće se sa oko 900 m nadmorske visine. Spavala sam u planinskim domovima. Treći dan, mog penjanja, 1.aprila, nije šala, stigli smo na 4.700 metara nadmorske visine. Tu smo malo odmorili. U ponoć krenuli smo na glavni uspon sa 4.700 na 5.895 metara na koji smo se popeli uglavnom po mjesečini uz samo kratke pauze. Nakon samo sat vremena spavanja prethodne noći, ipak se osjećao umor, a morali smo prtiti i snijega. Oko 9:30 bila sam na na vrhu Kilimandžara. Na tim visinama stalno ste iznad oblaka, prelijepo, malo magle, sunca, temperatura oko nule,...imala sam sreće, kao i ranije dok sam osvajala druge vrhove, zaista imala sam sreće... Kad sam se popela u daljini sam vidjela planinu Meru, takođe, preko 4.000 metara nadmorske visine. Vidik se raščistio, i vidjela sam glečere kojima prijeti nestajanje usled zagrijavanja. Na žalost, nisam vidjela krater, Kilimandžaro je vulkanska planina, a toga dana bio je prekriven snijegom. ... Te slike ostaju za cijeli život, taj poseban osjećaj ponosa , ushićenosti, nikada ne možete doživjeti sem na vrhu planine. Međutim, nikada nemate dovoljno vremena da ostanete na vrhu bilo koje planine. Na samom vrhu Kilimandžara ostali smo pola sata i moralo se nazad, niz planinu jer nema dovoljno kiseonika da bi se ostalo duže, a treba se i spustiti. Spuštanje jeste vremenski kraće od penjanja, ali je teže. Zabluda je da se teže popeti, nego spustiti sa planine. Morate stalno „kočiti“ koljenima. Većina nesreća se dogodi kad se spuštaju ljudi, tada je prisutna euforija, planinari su obuzeti srećom zbog osvojenog vrha pa su manje skoncentrisani, zatim neispavanost, umor, pa klizavo tlo..., kaže Karolina.

-Pošto sam znala da nema aklimatizacije na Kilimandžaru trebalo je piti više vode...to znači tri- četri litra vode minimalno, noću iz termosa čaj. Nedostaje kiseonika u vazduhu i da ne bi došlo do visinske bolesti treba piti što više vode. Jela sam manje sendviče, probala i njihovu nacionalnu hranu. Obukla sam se slojevito. Imala sam termo pantalone kao helanke od merima vune, preko perjane pa ski pantolone.Gornji dio gardarobe, takođe, troslojni. Kapa se ne skida, stalno marama ispod koje su se vidjele samo oči da ne bi izgorela u licu. Naravno ni rukavice nisam skidala preko 4.700 m nadmorske visine i kada mi je bilo vruće, jer usled manjka kiseonika slabija je cirkulacija. Kad idem na visine, najveći strah imam od promrzlina, priča Karolina.

Ona ističe da nema taj automatizam planinara koji se penjanjem bavi od djetinjstva i cijeli život ide u planinu.

- U mojoj porodici niko nije planinar, nemamo to u genima. Ali, ja kad trebam da se popenjem na neki vrh, prije polaska u ekspediciju, treniram na Rumiji, 1595 m, na koju se penjem i po tri puta nedeljno. Mnogi su mi govorili da to nije dovoljno... Za Kilimandžaro se nisam pripremala kako bi trebalo jer nisam mislila da ću ići pošto mi je bilo potrebno oko 2000 eura za desetak dana. Karolina je uz finansijsku podršku Radomira Novakovića i NVO Biram Bar osvojila vrh Kilimandžara, nepuni mjesec dana nakon povratka sa ekspedicije iz Argentine.

San svakog planinara je Mont Everest 8.848 metra nadmorske visine, dio lanca Himalaja. Karolina trenutno sanja osvajanje vrha Aljaske (Denali, 6.190 metara najveći vrh sjeverne Amerike) na koji se do sada nije popela nijedna žena iz Crne Gore. Razmišlja ona i o jednom od najviših vrhova na Himalajima koji se nalazi na preko 8.000 metara visine. Zbog sreće kaže da ne bi otkrivala koji vrh želi osvojiti i s ponosom zavijoriti zastavu Crne Gore.

U međuvremenu Karolina će turistima sa francuskog govornog područja dočaravati ljepote Crne Gore koju poznaje bolje od mnogih koji su rođeni na ovim prostorima. Karolina je turistički vodič duže od decenije. Turiste sa francuskog govornog područja upoznaje sa ljepotama i baštinom Crne Gore koju, kako kaže, bolje poznaje od mnogih koji su rođeni ovdje.

Kad prođe sezona, dolazi vrijeme osvajanja novih vrhova...Denali, ili Himalaji...Karolinu vuku visine!

{galerija}sport/2018/4/kilimangaro{/galerija}