Pred mnogobrojnim poštovaocima, prijateljima i igračima kultnog starobarskog sportskog kolektiva, na ljetnjoj sceni Starog grada u petak veče premijerno je prikazan dokumentarni film „Sloga nije samo klub“.
FOTO: Zijo Madžurić
Ukupno 18 ljudi koji su, svaki na svoj način živote posvetili legendarnom fudbalskom klubu nastalom prije 90 godina pod imenom “Orao”, ispričali su u filmu, svaki iz svog ugla, priču o tome šta im znači Sloga, mali klub velikog srca, kako su ga na najljepši način opisali.
Nikad novca, nikad terena, nikad opreme, a uvijek ljubavi za fudbal, druženje i Stari Bar, i tako od dana čika Mila Vukčevića, preko uzleta nakon rata, pa do gašenja 1968, i vaskrsnuća 1984. sa Dragom Perišićem i pokojnim Danilom Mickoviće na čelu, sve do današnjice sa klupskom legendom barskog fudbala Zoranom Ćalovićem....
A između-priče Iskove, Kubine, barba Vajove, Dinove, respekt za pokojnog Kupija Čobića, tople riječi o dugogodišnjem čelniku kluba Peku Šoću, anegdote sa prvog gostovanja u Italiji 1996. od menadžera lučkog dizaličara zbog kojeg su mijenjani brojevi dresova, do golmanova tri boda na gostovanju! Gledalištem se prolamao gromki smijeh zbog evociranih zgoda i nezgoda sa fudbalskog terena na kojem su se igrači Sloge borili protiv sudija i protivničkih igrala nerijetko kao da su u bokserskom ringu; teren je bio i mjesto na kojem je protivnički napadač prije izvođenja jedanaesterca bio zbunjivan Kurtovim klanjanjem, na kojem su na igrače Sloge na gostovanjima bacane zmije!
Zbog ovakvih detalja, ne čudi što je čuveni trener Karlo Zapušek govorio da mu je odmor za dušu kada vodi ekipu na gostovanje, jer se tada stvori najljepša atmosfera u autobusu.
Bilo je zabavno i žestoko i kada se igralo “kući”, jer Sloga nikada nije imala svoj teren. Pod Darovim topolama, iza hotela “Rumija”, bilo je i po pet-šest hiljada gledalaca utakmica Sloge i Mornara, rivala još iz vremena kada su Stari Bar i Pristan ukrštali fudbalska koplja kao Orao i Crnojević. Bilo je to vrijeme kada grad zbog ovih utakmica nije radio, niti đaci išli u školu, jer su svi gledali ove duele koje je znao da u 60. minutu prekine Čkiljo Mijović. U ponovljenoj utakmici, Sloga bi povela1:0, da bi na kraju izgubila sa 9:2. Ljuti rival bio je i tim Luke Bar osamdesetih godina prošlog vijeka! Iz klupskih arhiva su za film izvučeni i podaci kako je Bekebauer slao komplete dresova, kako je dijaspora počela da pomaže, kako se za klub zarađivalo u kafani kod tri bora.....
Osvajala je Sloga i pehare , kao šampion južne regije i osvajač Kupa Nikše Bućina, i tada su bile velike fešte za cijeli Stari Bar! Stizalo se 1992. i do tadašnje treće lige, no, Mornar je bio vještiji... Uvijek kada je trebalo preći u viši rang, falilo je finansija, ali, niko nije žalio zbog toga- Majo Rena je podsjetio kako su pred istrčavanje na teren igrači među sobom sakupljalipare za sudijsku taksu, a Isko Osmanagić da se na gostovanje išlo samo sa sendvičom koji je bio “najslađi na svijetu, jer se dijelio sa prijateljima”. Zato se i pored poraza u Ulcinju moglo lumpovati na zajedničkoj večeri sa domaćom ekipom!
Poslije projekcije, autori filma Goran Pajović i Branislav Bane Nenezić istakli su da Slogi treba pomoći da preživi jer to zaslužuje po mnogo osnova, ne samo kao jedini sportski klub koji egzistira na prostoru ove mjesne zajednice, već i kao fabrika dobrih ljudi, klub rođaka, komšija, prijatelja, ljudi koji iznad svega vole Stari Bar kao mjesto u kojem složno žive tri vjere naroda... Njihovom pozivu na donatorstvo, odmah nakon projekcije odazvao se veliki broj posjetilaca premijere. Živjeće Sloga u Starom Baru!
{galerija}sport/2016/09/sloga{/galerija}
