Kovačević je u sportskom novinarstvu blizu 30 godina.
Naravno, nije to bilo samo sportsko novinarstvo, već je pratio, i prati i dalje, i ostale žanrove po potrebi. Ima i obaveze kao skupštinski izvještač, odnosno prati sjednice lokalnog parlamenta. Prošao je i sve forme od privrede, preko politike, do kulture, zabavnog programa i sporta, ali se najljepše osjeća u sportskom društvu.
Kako si ušao u svijet novinarstva ?
– Kao mali sam maštao da budem novinar. Moje igračke su bili mikrofoni i tadašnji tranzistori, koje sam po priči mojih najbližih nemilice „uništavao”. Dešavalo se da ih rastavim, ali i sastavim i da su opet u funkciji. Pravio sam kao mali radio emisije za sebe, odnosno ukućane. E tako je rasla i moja ljubav prema ovoj profesiji. A u pravi svijet novinarstva sam ušao zahvaljujući kolegi Rašu Petriću, sredinom 90-tih godina prošlog vijeka. Već je toliko vremena prošlo – UPS!!! (ha,ha,ha)… Sport me oduvijek zanimao i na njegov nagovor sam ozbiljnije počeo da se bavim ovom lijepom, ali izazovnom i teškom profesijom. U Radio Baru su me od starta prihvatili na lijep način, a starije kolege su mi bez ustezanja prenosile dragocjena iskustva.
Koji sport si prvi komentarisao na radiju ?
– U Rašovoj sportskoj vikend emisiji sam dobio zadatak da pročitam jednu fudbalsku vijest, i tih minut ili dva predstavljala su za mene cijelu vječnost. Trema je bila ogromna, usta su mi se sušila od nervoze i treme. Svašta mi je prolazilo kroz glavu, ali Rašo je, iako i on veoma mlad, umio i znao sa saradnicima, kako da nas opusti i otjera nam tremu. A kada je riječ o prvom radijskom prenosu, bila je to košarkaška utakmica. Naš Mornar je u to vrijeme igrao u Winston Yuba ligi, sezona 1996/97. Bilo je to jako takmičenje, a Barani su imali za naše prilike solidan tim. Tada nije bilo mobilnih telefona ili današnje moderne tehnologije, tj. popularnih linkova, već se radijski prenos obavljao putem fiksne telefonije. Kasnije je naravno tu bilo još dosta prenosa, što fudbalskih, odbojkaških, rukometnih utakmica, prenosa za Radio Crne Gore, ali i za regionalne sportske radio stanice.
Da li praviš neku pripremu za radio prenos?
– Naravno! Priprema je osnov svega. Kada sam počinjao teško se dolazilo do informacija i uglavnom sam se informisao sa stranica sportskih listova ili dnevnih novina, pa je i dokumentacija koju sam morao da nosim za vrijeme utakmice bila prilično obimna. Danas je to drugačije. Kad si na terenu skoro svaki podatak ti je na dohvat ruke zahvaljujući internetu i tzv. pametnim telefonima. Definitivno, danas se mnogo lakše pripremiti za bilo koju utakmicu koju treba da ispratiš, bilo u direktnom prenosu ili kao izvještač sa lica mjesta.
Ima li razlike kad prenosiš utakmicu u zatvorenom ili otvorenom prostoru?
– Uglavnom nema, ali svakako da obije varijante imaju svoju draž. Kad pratiš utakmicu u dvoranskim uslovima, onda su nekako tenzije pojačane. Sjećam se, nedugo po otvaranju Sportske dvorane „Topolica”, kada su gostovali naši rukometni reprezentativci, atmosfera je bila paklena. Tražilo se mjesto više, bila je privilegija biti u dvorani, što kao navijač ili novinar. Bukvalno sam odradio tu utakmicu a da nisam sjeo na svoju stolicu tih gotovo dva sata koliko je trajala. Sa druge strane, i otvoreni prostor ima svojih prednosti i mana. Doduše, nije lako u našim uslovima kad su nam stadioni u Crnoj Gori takvi kakvi jesu, uglavnom neuslovni za novinare, ali čovjek se na sve navikne. Ipak, ponavljam, i to ima svojih čari, iako se čovjek često vrati ili smrznut ili mokar.
Da li si imao intervju pred kamerama? Ako jesi, ko je to bio i kako je izgledalo?
– Bilo je, naravno, jer je Radio Bar bukvalno medij „tri u jedan”, radio, portal i TV dopisništvo, a sada naša informativna kuća snima i svoje emisije na Youtube kanalu. Pored radijskih, vodimo računa da za naš portal imamo i video priloge, tako da je neminovno bilo da steknem i takvo iskustvo, odnosno rad pred TV kamerama. Ranije sam spomenuo da sam pored sportskih sadržaja ništa manje radio, odnosno „plivao” i na ostalim terenima. Sjećam se, uoči jednih od predsjedničkih izbora u našoj zemlji, gost mi je bio Milo Đukanović, tadašnji predsjednik Crne Gore.
Nedelja popodne, u dogovoreno vrijeme dolazi predsjednik, ja sam spreman, naravno tu je pozitivna trema, iako sam ranije takođe imao sagovornike iz svijeta politike, poput Ranka Krivokapića, nekadašnjeg predsjednika Skupštine Crne Gore, ili Vojislava Šešelja, tada jednog od prvih opozicionara u Srbiji, ali i brojnih lokalnih političara. Ulazimo u studio, a sa nama i kolega sa kamerom iz Mediabiroa koji je snimao cijeli razgovor. Intervju je protekao onako kako sam i zamislio, a kamera ipak nije uspjela da me obeshrabri ili poremeti, iako je u tom trenutku to bilo nešto novo za mene.
Koja je razlika danas i kad si počeo?
– Razlika je prilična. Nekada je bilo mnogo teže iz prostog razloga jer si za neki razgovor, intervju, morao danima da se pripremaš i tražiš podatke. Nije ni danas jednostavno, ali je u današnje vrijeme sve mnogo dostupnije, pa je samim tim i lakše doći do podataka koji te interesuju za neki intervju. A što se tiče profesionalizma, odnosno odgovornosti, ali i ljubavi prema ovom poslu, tu razlike nema. Tu čovjek nema i ne smije imati kompromisa. Kako prije 30-tak godina, tako i danas. I ono što je najvažnije, imao sam tu sreću da tokom čitave moje dosadašnje karijere imam sjajne kolege, urednike i direktore, od kojih sam imao što da naučim. Sjećam se riječi i savjeta uredničkog tima, kada smo nekolicina nas, među njima i ja, dobili stalno zasposlenje, da se ovaj posao uči do kraja života. I zaista je tako.
Da li je teško biti objektivan, jer smo svi mi i navijači nekog kluba ?
– Ljudska smo bića, od krvi i mesa, pa samim tim i navijači, imamo klub koji nam je pri srcu, za koji navijamo, što je ljudski.
Ali, iz mog ugla mogu da kažem da meni to ne predstavlja problem. Uvijek se držim činjenica, profesionalnog odnosa i kada pišem neki izvještaj ili radim prenos, sentimentalnosti nema i ne smije biti. Objektivnost je jedan od prvih postulata kojim se novinar mora voditi.
Da li je lakše političkom novinaru da napiše sportski izvještaj ili sportskom novinaru da isprati neki politički događaj?
– Lično nemam taj problem da kao sportski novinar ispratim neki politički događaj, jer sam bezbroj puta bio u sličnoj ulozi. Od gostovanja političara u studiju, do praćenja izbornih kampanja i izbornih noći, odnosno brojnih partija ili pojedinaca iz svijeta politike, do već spomenutih sjednica lokalnog parlamenta. Meni lično, sport je pomogao da se relativno dobro snađem i na političkom terenu. E sad, kada je riječ o kolegama kojima je politika prioritet, odnosno, kako bi se oni snašli na sportskom terenu, ubijeđen sam da bi takođe bili uspješni.
Šta bi trebalo da znaju mladi novinari koji tek treba da počnu da se bave ovim poslom?
– Pod broj jedan, treba da znaju da je ovo lijep, ali u isto vrijeme izuzetno težak i odgovoran posao. Treba da znaju da tu nema radnog vremena, novinar je novinar 24 sata, bilo da je u redakciji ili kod kuće, bilo na ljetovanju ili zimovanju. Ovo sad možda zvuči malo obeshrabrujuće za mlade ljude, koji tek žele da zakorače u ove vode. Ali, ako zaista voliš ovaj posao, onda takve obaveze ne predstavljaju problem. Ono u što sam siguran je da se ovaj posao ne može raditi ako nema ljubavi, i to one prave, uostalom kao i sve u životu. Imao sam tu sreću da radim posao koji sam oduvijek želio i volio, i onda je sve lakše. Ovaj posao ti se uvuče pod kožu, upoznaješ veliki broj ljudi, tu su i putovanja, nove destinacije, sve to ima svoje čari, ali uz sve nabrojano, možda i prvo slovo novinarske azbuke je objektivnost. Sve ostalo je onda mnogo lakše.
Izvor: Primorski.me / Biljana Dabić