Stric Halil, pisar kod kralja Nikole, kazao mi je, davno, da su dva brata Karađuzovića, u drugoj polovini 16. vijeka, došli iz Male Azije na Balkansko poluostrvo.

Jedan se zaputio u Bar, drugi je ostao u Valoni. Mi, starobarski Karađuzovići, potičemo od ovog prvog, priča nam u porodičnoj kući, u Starom Baru, iznad čaršije, kod znamenite Omerbašića džamije, Bajazit Bato Karađuzović , dok nam se u ustima rastapa ''sultan-sudžuk'', kolač jak kao afrodizijak.

''Sultan-sudžuk'' je jedna od tajni starih majstora, poslastičara Karađuzovića. Džaba mnogi znaju da se ovaj kolač, kojim su se sladili i sultani, sastoji od meda, bjelanca, šećera, oraha i čokolade – niko ne može da ga napravi kao Karađuzovići.

- Poslastičarstvom smo počeli da se bavimo 1934. godine. Prije toga bili smo trgovci, možda i najbogatiji u Baru. Ali, te 1934. godine smo bankrotirali. Moji pokojni otac Redžep i stric Halil (drugi stric Bećir umro je 1918, sa 27 godina) pričali su mi da su Karađuzovići bili otkupili 12 vagona ili 120.000 kilograma smokava. Trebalo je da ih transportuju vozom ''ćirom'' preko Sutormana i Plavnice za Podgoricu i dalje, sve do Zagreba i Beča. Došlo je, međutim, do nekog zastoja na ovoj pruzi uskog kolosjeka, dunuo je jugo, smokva se ucrvljala i morali su da je bace. Otac mi je govorio da su tada izgubili oko 15.000 zlatnih napoleona. To je, ako se zna da je kilogram smokava dva-tri evra, prevedeno u današnji novac, oko 300.000 evra, priča Bato.

Poslije toga, braća su se podijelila i počela da se bave poslastičarstvom. Prvu poslastičarnicu otvorili su, ipak, zajedno – u Ulcinju, gdje su kratko ostali. Početkom Drugog svjetskog rata, prešli su u Bar, u starobarsku čaršiju. Ta poslastičarnica je radila do 1983. godine. U međuvremenu, 1960. godine, otvorili su ''radnju'' i u Sutomoru, koju su 1989. godine izdali pod zakup. Na barskoj pijaci otvorili su 1989. poslastičarnicu koja i danas radi. Specijaliteti Karađuzovića su kadaif, urmašice, baklave, crna alva, burek, sladoled...

- To je bio orijentalni stil, slatkih kolača. Sada se traže lagani kolači, sa malo šećera. Sve se promijenilo, pa i to. Odmah po oslobođenju dobro smo zarađivali od sladoleda. Led su nam sa vrha planine Rumije u Stari Bar donosili Marljukići, Markičići i Androvići, na mazgama. Oni su, s proljeća, prije sunčanih dana, nabijali sneg u jame zaklonjene od sunca i pakovali ga u vreće kao štangle. Sladoleda je u vrelim ljetnjim mjesecima bilo do podne, kasnije se rastapao... Najsrećnije vrijeme bilo je sredinom šezdesetih. Kada sam jednog dana u Sutomoru vidio red od pedestak ljudi za sladoled, napustio sam tu našu poslastičarnicu, uplašio sam se - zarađivao sam mnogo više nego što mi je trebalo.

Bajazit Bato Karađuzović se ni sada ne žali, iako je u penziji, a penzija mu je smiješno mala – 79 evra, ''sa najnovijim povećanjem''.

- Imam 40 godina i 11 dana radnog staža i sve to vrijeme uplaćivao sam doprinos državi, kaže uz osmijeh. On uglavnom priča, dok se njegovi sinovci Džengis (40) i Agron (36) rijetko uključuju u razgovor. Bato sa svojom suprugom Fadilom nema djece, a Džengis i Agron su sinovi njegovog brata Vehbije koji je umro mlad, 1970. godine. Sinovci poštuju Bata kao oca, to se vidi na prvi pogled. Obojica kažu da njihov stric najviše radi oko kolača, iako je u penziji. Osim toga, sve finansije su njemu prepuštene. Bato je nedavno iz porodične kuće u Starom Baru, u kojoj smo razgovarali, prešao u stan na Topolici, u centru Bara, dok su sinovci sa porodicama ostali u kući.

U kući Karađuzovića govori se turski.
- Kada smo boravili u Maloj Aziji odakle smo porijeklom, u gradu Manica, 40 kilometara udaljenom od Izmira, naši rođaci su nam se zavidjeli zbog staroturskog, osmanlijskog jezika koji smo sačuvali od zaborava. Mi smo bili do 1905. Karađozi (crno oko) ili Karagozi na novoturskom, a onda smo dodali ''vić''. U Albaniji ima Karađuzija, a dok su u Grčkoj Karđuzoidisi. Mi smo ovdje od 1571. kada su Turci osvojili Stari Bar od Mlečana.

I uvijek smo živeli u starobarskoj tvrđavi ili pored nje.

Moj otac je imao šest kćerki i tri sina, sva tri poslasičara. Vehbijini sinovi su sa mnom, a Hasana poznaju svi Barani jer je držao poslastičarnicu na Raskrsnici, gde se put račva za željezničku stanicu i nekadašnji Pristan. Hasanov sin Muzafer, moj treći sinovac, do skoro se bavio postastičarstvom. Sada je trgovac, vratio se najranijoj djelatnosti svojih predaka, informiše nas Bato.

U Baru ova ugledna turska porodica, decenijama drži ''banak'' kada su u pitanju kolači i poslastičarstvo. Dolazili su ovdje mnogi poslastičari iz Makedonije i sa Kosmeta, ali su ubrzo odlazili. Nisu imali mušterija - njihovi kolači nisu imali šmek Karađuzovića, jednostavno, nisu umjeli da naprave čibuk i crvene jabuke u šećeru, niti ''bombone od Redžepa'', što se tope u ustima.

izvor: TBK- Tradicionalna barska kuhinja