„Izgubio sam prtljag“ rekoh i zakašljah se dodajući narogušenoj službenici autobuske stanice lična dokumenta i drugu polovinu bona prtljaga.

Pogleda u fotografiju, pa sumnjičavo u mene. Pročita podatke i bez dodatnih pitanja na vrhovima prstiju iz najvisočije police zgrabi teget kofer od skaja.

Vrativši mi dokumenta, progura meni nepoznat prtljag ispod pulta do mojih nogu.

„Špil osobnih bukvica“ – pomislih dok su u mojoj svijesti zavijali čoporativno, Franc Kafka, Danil Harms, Semjuel Beket, Dilen Tomas...

„Ovo nije moj prtljag“ – poluglasno se usprotivih. Očekujući neurotično reakciju nedojebane službenice, sa užasno velikim kesama podočnjaka, koje ne bi sakrila ni gas maska...

„Uzmi ili ostavi“ reče ravnodušnim tonalitetom u glasu i zakašlja se potpomognuta filter cigaret „sedam in pedeset“...

Uzeh iz pristojnosti, ne u balkanskom maniru „daj šta daš“, već da ne ostavim provincijski dojam u kulturološki naprednijoj zemlji koja se kotirala pedeset godina ispred Crne Gore.

Bilo je to ljeta gospodnjeg 1990. u septembru mjesecu.

Moj stvarni prtljag je bio u transportnoj vreći SMB boje, nekadašnje vojske SFRJ, u kojoj je bila knjiga Dostojevskog „Zapisi iz podzemlja“, tri para čarapa (Međimurska trikotaža Čakovec), tri para bokserica sa cvijetnim aranžmanima nepoznate pacifičke flore kupljene u free shopu luke Bar, gat- 5. Dva peškira (darivna, od ženidbe mojeg brata), farmerke levis 501, (Varteks Varaždin, prodajni centar TRI KULE – Bar). Pakovanje Plivadona (Pliva – Zagreb) , dvije crne maice sa logom Rolingstonesa i bilježnica sa mojom pjanačkom poezijom. Načet box cigareta bez filtera GITANES...Čitavo ogromno bogatstvo u tako malom prostoru!

U voz sam ušao sa tuđim prtljagom i svojom kartom i upitao se kao jedan pokojni vokalni solista: gdje počinje voz a završava vlak i obrnuto?

Na mojoj torbi je pisalo moje ime, prezime, adresa i kućni broj telefona.

Na zeget koferu od skaja nije ništa pisalo, nikakve etikete, samo olovna plomba i žica od mesinga, ureda za izgubljeni prtljag autobuske stanice Zagreb.
Toliko od birokracije koja je slomila kičmu jednoj ojađenoj zemlji, koju će dokusuriti tokom devedesetih i koja više nikad neće postojati niti pod tim imenom, a nit pod oblikom i ustrojstvom.

...stigavši kući, na ormar od jelovine ostavio sam kofer teget boje od skaja i pokrio ga pak-papirom.

U godinama koje su se redale i prolazile sa efektom brzolistajućih kalendara izazvanih promajom vremena, nijesam ga dirao.

Početkom 1995. po izvještajima ljekara specijalista, počeo sam pobolijevati od Alchajmera, ili je to bila pogrešna dijagnoza...

Dani, mjeseci, godine, decenije, svo to razdoblje upakovano u krep papir vremenske jedinice, su mi postajali užas.

Znate, zaborav je ponekad ljekovit. To je odbranbeni mehanizam u duhu-svijesti tako mekane biološke mašine : humanoida.

Prvo sam bio izdajnik pa su pokušali fizički da me ugroze, pa su me nakon 2000. godine pokušali prevaspitati neimaštinom i ljekovima. Ja sam se opirao krdu, gurajući ga od sebe, davao sam sve da budem individua, samo da ne bi ugrozili sadržinu tuđeg prtljaga u kojem se krilo i nešto moje, nešto što će mi vratiti sjećanje, a toliko sam vaspitan da ni po koju cijenu neću otvoriti tuđu poštu, svesku, kupusati tuđi veš.

Ljudi bi trebali imati prijatelja poput mene. Ne nudim se nikome, samo dolazim do zaključka, koji također nema veze sa narcisoidnošću.

2015. na autobuskoj stanici u Baru dok sam ispijao svoje treće nikšićko pivo u autobuskom restoranu, priđe mi dispečer, tapnu me po ramenu i kaza: „Smaragde, pita za tebe neka gospođa i nosi nešto za tebe“.
„Brate – odgovorih dispečeru, koji me poznavao još od osnovne škole – ime mi je Zimurgud, u prevodu sa arapskog DŽINOVO RAME i tim imenom se slovi svaki poludragi kamen zelene boje , a ne Smaragd, jer to je iskvareni izraz na evropskom, što znači NIJE GOVNO NO SE PAS POSRAO. Ali, popij jednu od mene“. Platih konobaru i izađoh kroz vrata koja su vodila na peron.

Zaista me čekala žena. U jednoj ruci je nosila moju transportnu vreću, sa drugom je vukla svoj prtljag.

Shvatih da su neurolozi i psihijatri pobrkali dijagnozu Alchajmer i dvodecenijsku amneziju.

Rekoh joj: „Dolaziš iz prošlosti u sadašnjost da bi spasila svoju i moju budućnost“.

Osmjehnu se i tad shvatih da je to ONA.

Kući smo razmjenili prtljage i tako razmakli zavjese zaborava, oblake prašine, uspomene su izbijale na površinu kao trodimenzionalni snimak iz projektora robota R2D2 iz STAR WARS-a prvi dio.

Na tren sam zaspao i probudio se bez glavobolje, mamurluka.

„Sve je u redu – mislio sam – sve je u redu“.

Kad se bude uspavani vanzemaljci poput mene i nje iz više vjekovne biostaze, neophodno je prohodati.

Pomislih, kako smo djeca bogova i kako ova planeta bez nas koji POTVRĐUJEMO apsolutnu ljubav, ista ova planeta ne bi vrijedjela ni pišljivog boba.
...od tad se ne razdvajamo.

Iz noći u noć naizmjenično sanjamo jedno drugog.

To je u redu.

P.S.

Dostojevskog sam vratio u koloni njegovih sabranih djela. Tamo mu je mjesto.

Ako uredno vratimo sve na svoje mjesto i TO JE U REDU. Ako ne vratimo, samo od sebe će se vratiti, jer to je prirodni poredak i uređenje kosmičke spregnutosti.

Piše: Senad M. Karađuzović