Roditi se i odrasti u Dobroj Vodi a ne uživati u čarima obale i mora je prosto nezamislivo.

Genaracije Dobrovođana su odrastale, učile da plivaju i uživale na plažama od Ujtin Potoka preko Nišice i Malog Pijeska pa sve do Trlila i Velikog Pijeska. Bila je to nekada divlja ljepota sa prozirno bistrim morem i čistom obalom.

Moderno doba je donjelo i nove okolnosti koje su podrazumjevale masovnu izgradnju uz obalu pa i njenu devastaciju. Sjećaju se Dobrovođani „uređenja“ plaže Veliki Pijesak kada je bila žicom ograđena i kada su plaćali ulaz da bi se okupali, sjećaju se i mnogih drugih nedaća koje su oblježila zla vremena u ne tako dalekoj prošlosti. Ali, nadali su se da su vremena bahatosti prošla da put Crne Gore ka Evropskoj Uniji podrazumjeva neke druge standarde, pored ostalog standarde očuvanja prirode i životne sredine.

Međutim, fotografije dragulja naše obale, čiste i do sada od devastacije sačuvane plaže Mali Pijesak koje su se u javnost pojavile protekla dva dana obeshrabruju i najveće optimiste. Siguran sam da je svima bilo teško gledati razrovanu plažu, kamion koji je duboko zagazio u more, zemlju, nasip i drugi haos. Posebno je bilo teško onima koji su prije 40 ili 50 godina na toj plaži naučili da plivaju, onima koji su tu upecali svojeg prvog šparića.

Kada je u zaleđini plaže Mali Pijesak nikao ogroman objekat koji je podsjećao na kasarnu iz doba JNA mnogima nije bilo po volji ali su ćutali. Znali su da je to privatno zemljište da je država opravdano ili neopravdano dala dozvolu za njegovu izgradnju i tu se ništa nije moglo uraditi, bilo je kasno. Ali, niko nije očekivao da će se radovi proširiti i na javno dobro da će se krenuti i sa „uređenjem“ plaže pa čak i "morske površine" da će nestati stijene našeg djetinjstva i naše mladosti.

Niko nije očekivao da će pješčana plaža biti prekrivena za sada zemljom i kamenjem a kasnije vjerovatno betonom. Ko ima pravo da mijenja našu obalu, presjeca vjekovnu stazu pored obale, ko je dao dozvolu da se mijenja obala ili niko nije dao dozvolu a oni koji bi trebali da spriječe to, negdje produženo slave Novu godinu. Ni jedne ni druge nije briga za našu obalu njih je samo briga za malo ili mnogo eura profita.

Njima je sve jedno je li bistro ili mutno more oni svakako vide eure ili dolare i ništa drugo. Oni tu nisu naučili da plivaju, oni tu nisu rukom dohvatili prvu hobotnicu, oni tu nisu čekajući zalazak sunca prvi put poljubili djevojku i sa njom dočekali svitanje, ne znaju oni kao četvoro spava u šatoru za dvoje sa jednom vrećom umjesto dušeka. Ne znaju oni da smo mi voljeli te stijene, taj pijesak i da smo željeli da i naša djeca osjete te ljepote.
Nije sve u profitu, nije sve u eurima i dolarima. Zar sve mora da se uništi, zar nismo nešto mogli ostaviti budućim generacijama.

Bojimo se da će se i na Malom Pijesku kojeg više nema vratiti ona žica iz dvedesetih sa Velikog Pijeska stim što ovdje neće pomagati ni novac da se uđe na plažu kako se ne bi smetalo „elitnim“ gostima koji će tu odmarati. Pješačka staza koja je vodila od Velikog pijeska do Nišica je sada bagerima prekinuta. Bojimo se da neko planira da te staze više i ne bude.

Ostaje nada, da država Crna Gora koja je na putu da postane članica Evropske unije neće dozvolitu dalju devastaciju ionako već uništenog prostora i neće dozvoliti prvatizaciju janog dobra koje je Ustavom Crne Gore garantovano.