Da pojasnim...

Piše: Branko Pržica, predsjednik ribarskog sportskog kluba „Rumija“
Na Marini u Baru, tamo gdje se talasi lome o stijene i gdje se more najprije probudi pred svitanje, izgrađena je ribolovna staza.
Nije to korzo za šetnju, ni mondeno mjesto za pokazivanje. To je ostvarena ideja kapetana Danka Mirkovića i barskih ribolovaca , staza duga 150 metara, napravljena baš za nas koji more doživljavamo kao dom.
Po pravilima, ribolov u Luci i Marini nije dozvoljen, ali sa spoljne strane jeste.
I tu, gdje su nekada svraćali tek rijetki kupači ljeti i poneki uporni pecaroš, sada ima mjesta da se spusti stolica, da se otvori kutija s priborom i zabaci udica.
Tamo gdje je nekada bilo samo divlje kamenje, sada postoji staza koja čeka ribolovca u tišini zore, kad se prvi zlatni odsjaji sunca prelome po mirnoj vodi.
Sjetim se često Milana Vujovića i njegovih zapisa o našem gradu, koji piše o novoj destinaviji profesora Andrije Muranovića i njegovoj šetnji lukobranom.
Ali ova staza nije za šetnju. Ona je za ribolov, za tihe razgovore, za čekanje i strpljenje.
Ona je za trenutke kad čovjek ostane sam sa morem i mislima, dok se negdje u daljini naziru svjetla brodova.
Ko se još sjeća kako je bilo prije?
Kada smo morali da gazimo preko oštrog kamenja, nesigurni i sputani, samo da bismo došli do mjesta za pecanje?
Danas to kamenje ima red, oblik i ljepotu. Postalo je ukras Marine i Bara.
I zato, kad god neko baci udicu sa nove staze, neka zna da iza toga stoji upornost i ljubav kapetana Danka Mirkovića i barskih ribolovaca.
Oni su ostavili mjesto gdje more i čovjek ponovo razgovaraju, u miru i tišini, baš onako kako ribolov oduvijek traži.