Stav lokalnog hroničara...

Posmatram "velike radnike" sa distance - Plivači u Pristaništu, Heroji Luke i Medonosnih Odluka
U Baru postoji posebna sorta ljudi, nazovimo ih "plivači u pristanu".
To su oni koji su naučili da plivaju među bagerima, dizalicama, razvojnim projektima, uz talase razvoja i vjetrove državnih "projekata".
Nijesu baš ronili, ali su se uvijek zatekli na pravom sprudu kada bi se nešto "veliko" pravilo.
Oni su stajali sa strane, nadzornici sektora razvoja iz sjenke, sa šlemovima iz kancelarije i pogledom koji zna da procijeni radijus širenja medonosne pčele.
Jer da, pčele! Oni su prvi shvatili da najbolji med dolazi iz Luke, baš ispod kranova i cementa, između planova razvoja i šahtova sudbine.
Danas, u penziji,sa obronaka nekih planina i Poda, ti šampioni nadzora ne pišu memoare, oni pišu zbornike samohvale. Priključeni na lokalne portale, prepričavaju dane kada su "gradili stepenik po stepenik" i to sve bez da su ikada držali alat u ruci. Jesu plovili po moru barkama, jer znaju " plivati" odlično.
Njihova jedina lopata bila je metaforička, ali zato svaka rupa na putu ima njihovu legendu.
U tekstovima o sebi na portalima opisuju kako su "pratili izgradnju druge faze luke", što je lokalni eufemizam za "sjedio sam na prozoru kancelarije i brojio kamione" i bio dobar demagog.
Oni su gradili sve lukobran, akropolje, nove narative.
Sve sa istim žarom kao kad neko preuređuje rezime za konkurs.
U njihovoj verziji istorije, svaki kamen u Baru ima njihovo ime... mada ga niko drugi nije vidio.
I kad je došlo vrijeme da se odluči koliko pčela smije da leti u Baru, a koliko da pravi med, pogodite ko je sjedio za stolom?
Demagozi u penziji, sada eksperti za pčelarstvo i uzgon.
Danas, sa visina svojih zlatnih dana i još zlatnijih dodataka na penziju, naši plivači sa suvim stopalima i dalje nadgledaju grad.
Nisu aktivni, ali su veoma aktivno neaktivni.
Odluke donose "sa vrha Poda" što je precizno onoliko koliko i bilo koji njihov projekat.

Nije svaki rad ravan znoju, a nije ni svaki znoj ravan zaradi.
Ali ako znaš da plivaš, znaš da lebdiš i kroz penziju.
I tako je uvjek demagog radio, nikad znojan, a uvijek korisan, ostavi iza sebe betonske temelje i pune košnice, narodu ponos, sebi prinos.
U potpisu, Lokalni hroničar