Pozorišni komad „Oleana“, produkcija Centra za kulturu Tivat, izveden je sinoć na Ljetnjoj sceni Doma kulture.
Po tekstu američkog dramskog pisca i filmskog scenariste Dejvida Mameta, predstavu je režirao Egon Savin, a igraju Jovana Krstić i Branislav Lečić.
Tekst koji je Mamet napisao prije više od tri decenije izuzetno je aktuelan i ne govori samo o nasilju nad ženama već, prvenstveno, o uzajamnoj manipulaciji koja je česta pojava u muško-ženskim odnosima u savremenom društvu.
Branislav Lečić ističe da je predstava „Oleana“ aktuelna, provokativna, te da nas tjera da preispitujemo sopstvene stavove u vezi sa odnosima između žena i muškaraca, odnosno, konkretno, u drami, između profesora i studentkinje.
„Dejvid Memet, koji je dramu pisao analizirajući tu pojavu u američkom društvu, a koja je veoma raširena i kod nas, postavlja značajna pitanja ali ne staje ni na čiju stranu. Režiser Egon Savin od nas nije zahtijevao da se branimo ili napadamo, već da se bavimo aktuelnim problemom u društvu analizirajući ga iz svakog ugla sa ambicijom da dokučimo zbog čega taj problem postaje toliko aktuelan, da li ima svoje korijene, svoje osnove i šta je to što muškarac i žena treba da koriguju u relacijama koje mogu asocirati na neku vrstu mobinga“, naglašava Lečić dodajući da se kroz cijelu priču provlači pitanje šta stoji iza onoga što se izgovara i što se dešava.
„To su važne i delikatne stvari i kod Dejvida Memeta i kod Egona Savina, jer to spolja što se dešava je vrlo često neka samoodbrana od onog emotivnog što se zbiva unutra. To je najdelikatniji momenat fenomena koji predstava tumači, jer su povodi za naše reakcije vrlo često skriveni, te uspijevamo da postignemo rječnik i artikulaciju napada u skladu sa modernim pojavama, a da se suštinski iza toga krije emocija koja nije dovoljno objašnjena, spoznata ili nije doživjela satisfakciju. Da li sa jedne ili sa druge strane, nevažno je. Složenost muško-ženskih odnosa je duboka i ne smije da bude tretirana površinski. Ona zahtijeva jedno duboko tumačenje da su nijanse privlačnosti i nijanse odbojnosti vrlo složene i nekada spontano, a nekada namjerno primjenjujemo stvari koje su, u stvari, signal da nam je do nekoga stalo“, pojasnio je Lečić.
Kad je riječ o saradnji sa rediteljem i partnerkom u predstavi, Lečić smatra da se Jovana kao glumica u pravom smislu tek najavljuje, te da će se tek vidjeti što sve ona može. Obradovan je, kaže, i ponosan što je bio u prilici da probudi kod nje neku posebnu energiju i da dobije satisfakciju za to što je činio, a to je, kazao je, „razmjena“.
„Što se Egona tiče, dugo ga znam, zajedno smo stasavali, čak smo zajedno osnovali grupu ’Akt’ u Domu kulture „Studentski grad“. Moje iskustvo sa njim je mladalačko i zavjereničko u odnosu na teatar. Mi smo strasni zaljubljenici u glumu i režiju i granica između te dvije stvari nikad nije striktno poštovana, mada se znalo ko šta radi. Vaspitavan sam da mislim i rediteljski a ne samo glumački. Egon to umije da poštuje, da pročita, da čuje. Njegovi koncepti su uvijek artikulisani, pripremljeni ali kad dođe trenutak egzekucije, kad sretne autentične glumce koji nose svoju energiju i koji imaju šta da kažu na određenu temu, on za to ima sluha i zbog toga je on veliki reditelj“, tvrdi Lečić.
Jovana Krstić je pokazala izuzetan talenat glumeći priglupu, na sve spremnu studentkinju koja koketira sa profesorom očekujući da lakšim putem dođe do prelazne ocjene na ispitu, nakon čega se transformiše u nemilosrdnu manipulatorku koja izvrće činjenice i koristi sve što ima na raspolaganju kao žrtva seksualne torture. Jovana kaže da se trudila da izbjegne gotove definicije o svojoj ulozi.
„Možemo da kažemo da je Kerol, čiji lik tumačim, priglupa i upotrebljava svoju naivnost zbog nečega, ali možemo da kažemo i da je anksiozna i da je njena samouvjerenost posljedica manjka ljubavi i podrške koju je imala u životu. Možemo da kažemo i da je vrijedna, da se borila i trudila za svoju poziciju, pa ipak, izbjegavala sam da je glorifikujem. Ima komentara i da je manipulatorka, međutim, to može da bude nesvjesno, odnosno da su je neki neosviješćeni motivi i potrebe vodile ka profesoru Džonu. Egon Savin je insistirao da oba lika ne budu ni crna ni bijela, ni negativci ni pozitivci, možda je čak više naginjao da su oboje malo negativniji, to je zahtijevao od nas na probama. Čak je insistirao da iz naturalizma pređemo u grotesku, tako da je to bila veoma zahtjevna i pametna glumačka vježba, jer nismo konstantno bili u sigurnom području jednog žanra. Filmski naturalizam, uz upotrebu oprirođene groteske daje mnogo više prostora dinamici i volumenu igre, tjera nas da sami sve više ispitujemo te elemente“, pojašnjava Jovana zaključujući da su poslije svakog igranja komentari različiti. Gledaoci se, po njenim riječima, nekad i emotivno vežu za likove i stavljaju na jednu ili drugu stranu.
Protagonisti predstave „Oleana“ smatraju veoma izazovnim igranje na otvorenom jer je komad predviđen za kamernu scenu, pa je neophodno prilagođavanje u tehničkom smislu.
Scenografiju potpisuje Vesna Popović dok je kostime uradila Jelena Stokuća.
Foto: Sergej Zabijako
