Nije rijetkost da kafana ili hotel prerastu u muzej, makar u kolokvijalnom smislu, a bivalo je i otužnih situacija u kojima su zgrade muzeja postajale „utočište“ za kafane. Da kafana i hotel dobiju svoj muzej, međutim, jeste raritet koji se za sada može sresti na ovim prostorima samo u Virpazaru!

Riječ je o čuvenom hotelu i restoranu Pelikan, smještenom na samom ulazu u nekadašnje ribarsko naselje između Podgorice i Bara. I da nema svoju muzejsku sobu, ovaj ugostiteljski objekat bi zbog svoje čudesne istorije i enterijera zasluživao da nosi epitete „hotel muzeja“ i „vremeplov restorana“.

Odkada je njegov bivši vlasnik Toman Zec, u odžakliji zgrade u kojoj su nalaze sobe hotela, smjestio postavku antikviteta, naime, hotel je i u svojoj zvaničnoj ponudi dobio obilazak svojevrsnog etno mini muzeja. Preciznije - prostorije u kojoj se od zaborava čuvaju starine koje nas podsjećaju na tradiciju i ikonografiju prošlih epoha.

„Eksponati, ako ovi antikviteti mogu tako da se nazovu, nemaju ili uglavnom nemaju pravu muzejsku vrijednost. Ali kao svojevrsna kolekcija starina u ovom prostoru oni dobijaju na značaju jer u jednom relativno malom prostoru kreiraju sliku,između ostalog, nekadašnje stare tradicionalne crnogorske kuće sa ognjištem i svim pratećim pokućstvom i sadržajem“, priča suvlasnik hotela i restorana Pelikan Zvonko Vujačić.

On dodaje da u „odžakliji“ Pelikana nije izložena samo postavka starina koja vodi posjetioce u epohu tradicionalne Crne Gore.

„U ovoj sobi su svoj kutak našle i brojne starine sa prostora bivše Jugoslavije ali i iz inostranstva. Kreator ovog izložbenog prostorai postavke je jednostavno želio da na ovaj način sačuva od zaborava uspomene na prošle dane, običaje, trenutke koji su zaslužili pamćenje, podvige i heroje nekih prošlih dana... U stalnoj postavci su čak i jedan kamen srušenog Hotela Crna Gora i bioskopa Kultura, koji su postali simboli jednog vremena i grada a danas ih, nažalost, nema“, objašnjava Vujačić.

U mini muzeju hotela Pelikan svoje mjesto je našlo na stotine antikviteta od kojih su neki stari i više od 150 godina. Uz staro ognjište i namještaj s početka prošlog vijeka i pokućstvo stare crnogorske kuće, pogled mame šlemovi i sablje iz ratova koje je Crna Gora vojevala krajem 19. i početkom 20. vijeka, ordeni, radio stanice starije od hotela, telefoni iz međuratnog perioda, gusle i drugi tradicionalni muzički instrumenti, lovački trofeji, mnogobrojni ribarski i mornarski atributi... Tu su i djelovi narodne nošnje raznih krajeva nekadašnje Jugoslavije, stare zastave, gobleni, pletiva, duborezi, fotografije, stari novinski isječci, čak i jedno poštansko sanduče staro pola vijeka koje podsjeća na vrijeme kada su se najljepše poruke sa ljetovanja slale razglednicama...

„Gosti iz inostranstva se uglavnom oduševe obilaskom ove prostorije, neki primijete stvari koje su gledali u svojoj zemlji na etno izložbama ili, ako su stariji, pamte ih iz domova svojih djedova... To je dobar osjećaj i za nas, jer je nezaboravljanje tradicije odlika bez koje je danas nezamislivo ozbiljno bavljenje turizmom“, komentariše Vujačić.

Eksponata je toliko da bi čitava zgrada u kojoj je smješten hotel bila premala da se sve što je sakupljeno minulih decenija posloži po muzejskim standardima.

„Prema legendi, kada je Toman odlučio da pravi etno izložbu u odžakliji kuće, poveo je oca u banju da ne vidi šta je namjerio, jer se u vrijeme kada je nastajao ovaj hotel, ovakav vid turističke ponude bio nezamisliv“, pojašnjava Zvonko.

Sve posjetioce muzeja, domaćin dočekuje na tradicionalan način – čašicom domaće rakije uz podrazumijevajuće nazdravljanje. Na rastanku, gosti dobijaju na poklon kutijicu domaćeg čaja.

Iako samo postavku starina u odžakliji, u Pelikanu tretiraju kao izložbeni prostor, gotovo da nema kutka u ovom ugostitljeskom objektu koji ne odiše nostalgijom prošlih vremena. Čak i soba u kojoj se skladišti domaće crmničko vino podsjeća na antikvarnicu, dok unutrašnji dio restorana svakim detaljem zaslužuje da bude okarakterisan kao „kafana muzej“.

Gostima ovog restorana pogled obično prvo izmami kolekcija šešira postavljenih na vrhu sva četiri zida prostorije.

„Postavku šešira prati jedan škakljiv mit. Prema njemu, prvi šešir ostavila je na poklon dama koja je u hotelu provela strasnu noć. U znak sjećanja i zahvalnosti na domaćinskom odnosu na koji je naišla u Virpazaru, ona se domaćinu zahvalila tako što je „zaboravila“ svoj šešir. Da se taj čin ne bi pogrešno protumačio, prema legendi, i druge gošće hotela zamoljene su da ostave svoje šešire i tako je nastala prva kolekcija. Nakon toga, postao je običaj da gosti hotela pri pozdravu ostavljaju svoje kape i šešire, koji potom nađu svoje izložbeno mjesto u kafani“, priča Zvonko.

Vremenom, šešira i kapa u Pelikanu se toliko nakupilo da svaka sezona ima posebnu postavku.

„Nakon izvjesnog vremena, izloženi šeširi i kape idu na čišćenje, pa ih mijenjamo novom postavkom“, objašnjava Zvonko koji je u hotelu i restoranu, uz funkciju gazde koju obavlja zajedno sa svojim kolegom Aleskandrom Dragićem, preuzeo i dužnost kustosa muzejskim prostorima ovog nadaleko poznatog ugostiteljskog objekta.

Restoran Pelikan, „naslednik“ je kafane Boškovića otvorene još davne 1935. godine. Nakon tačno pola vijeka objekat je preuzela familija Zec. Bivši vlasnik Pelikana, Toman Zec, ostavio je svoju berbernicu u susjedstvu kafane i posvetio se ugostiteljstvu pod okriljem firme „Pelikan“. Ubrzo je sagrađen istoimeni hotel i od tada započinje sakupljanje starina, fotografija i dokumenata koji su hotelu i kafani dali atmosferu svojevrsnog vremeplova kroz epohe u kojima je Virpazar od ribarskog sela rastao do jedne od danas najatraktivnijih turističkih destinacija u Crnoj Gori.

Novi vlasnici nisu prestajali sa dopunjavanjem zbirke starina u hotelu i restoranu. Za taj dio posla zadužen je Aleksandar koji je u jednom periodu bio i zaposlen u Pelikanu. Kolekciju antikviteta on je tokom minule dvije godine dopunio, između ostalog, nabavkom jedne austrougarske peći stare 120 godina koja danas krasi čuvenu kafanu. Kolekciju muzičkih oldtajmera obogatio je kombinovanim njemačkim gramofonom i radiom starim 70-tak godina u čijoj kutiji još uvijek stoje na desetine singlica iz vremena kada je ovaj uređaj predstavljao i statusni simbol. 

Poseban šmek ovom prostoru daju i stare fotografije znamenitih ličnosti. Na njima su heroji prošlih dana sa pozornišnih i muzičkih scena ali i bojišta,od slavuja sa Ribnice Ksenije Cicvarić, legendarnog pjevača i pripovjedača Hamdije Hašimpašića do proslavljenog komandanta crnogorske vojske na Mojkovačkoj bici Janka Vukotića. Uz njihove, zidove kafane Pelikana krase i stare fotografije Skadarskog jezera, Virpazara, Budve, Beograda, Skadra, Dubrovnika...

Kosmopolitski duh hotela i restorana nestaje, kaže Zvonko, samo u jednom segmentu – kuhinji.

„Zaslugom bivšeg vlasnika, Pelikan odiše komspolitskim duhom koji i mi njegujemo. Kada je riječ o našoj kuhinji, tu smo već potpuno lokalpatriotski nastrojeni pa naši gosti mogu da uživaju „samo“ u specijalitetima ovog kraja. Prije svega Crmnice i Skadarskog jezera, a kada je riječ o vinima „pružimo“ se i do nacionalne vinarije Plantaže“, objašnjavana kraju razgovora Zvonko Vujačić.

IZVOR: MONDO.ME

{galerija}obale/2017/8/pelikan{/galerija}