Zaštitnica napuštenih životinja iz Bara piše Jedru ...
Naša sugradjanka, učenica Srednje stručne škole u Baru, Marija Piskulić, osvojila je prvo mjesto u kategoriji kratke priče. ,, Izgubljene šapice”,ali i poslala poruku svima nama da niko ne bira ulicu za dom.
Saosećanje i ljubav pokreću na dobričinstvo.
Kratka priča by Marija Piskulić
Izgubljene šapice
Svakodnevno, u skoro svakom gradu, naselju, ulici-postoji omanji ili veči čopor napuštenih životinja. Bile to mačke ili psi, ima ih na stotine, ako ne i na hiljade. Ta brojka ukazuje na to koliko je naš narod human. Ti psi se nisu sami pustili, nisu sami otišli. Oni su napušteni od strane neodgovornih građana. Česta pojava su i životinje pune rana. Te rane su izazvane čovječijom rukom. Tužno je vidjeti taj prizor. Prizor gdje biće bez čula govora moli za pomoć samo jednim čulom - pogledom. A mi kao nijemi, prođemo - a neki od takvih ljudi, upute im i ružne riječi. Vjerovatno misle u sebi da taj pas ili mačka ne mogu ništa razumjeti, al itekako razumiju. Još tužniji je prizor vidjeti njihovo sklonište. Puno blata, smeća i hladnoće. Ove jadne životinje se moraju suočavati sa raznim vremenskim nepogodama. Kada je kiša oni su mokri i samim tim se i razboljevaju. Kada je snijeg, situacija je ista. Od sunca ih zadese velike tjelesne temperature jer su bez vode i uslova za život. Tako gladni i bez mjesta prebivališta, iz dana u dan se bore za opstanak. Možemo ih vidjeti svugdje, i ako im pružimo malo ljubavi, oni će nas pratiti do kuće, kao da su oni nas odabrali. Baš nas mole za ljubav. Mnogi svoje životinje prepuštaju azilima. A da li ste se zapitali, kako ti azili izgledaju danas? Azili su prepuni životinja. Svi mi mislimo da je to sigurno mjesto za njih. Ne dobija svako od njih količinu ljubavi koja je potrebma za njihovu sreću. Razumijem činjenicu da ne možemo svi imati kući ljubimca. Smatram da možemo biti bolji od ovoga, tako što ćemo toj jadnoj životinji - punoj ljubavi, napraviti topli obrok tokom hladnih dana, i ostaviti mu topli jastuk ili ćebe da prebrodi noć. Dati mu vode tokom pretoplih dana! A najmanje što možemo uraditi je pružiti im ljubav, njima to znači mnogo. Pored situacija gdje možemo vidjeti u našem društvu i anomalija u ovakvim situacijama, želim takođe da se osvrnem i na onu humanu stranu. Koliko ima pojedinaca kojima nedostaje empatije prema živim bićima, toliko ima ljudi, humanista koji ne mogu da odole tim slatkim očima nedužnih bića. Organizacije koje udomljavaju životinje, nesebično pružaju svoju plemenitu podršku, inspirišu ljude da se saosjećaju, nauče o odgovornom vlasništvu i doprinose stvaranju ljubaznijeg svijeta za naša živahna stvorenja. Iz svog primjera mogu reći da nisam zažalila što sam pružila ljubav životinji koja me je vjerno pratila kući. Nakon toliko dana druženja i uzajamne ljubavi, njen život sam uzela u svoje ruke i dovela je kući. Zahvalnost u njenim očima je bila neopisiva. Njena ljubav i saosjećanje je nestvarno. Prati me u stopu, tako je odvažna, umiljata i puna ljubavi. Ovaj svijet bi bio ljepše mjesto kada bismo od životinja učili kako voljeti, biti lojalan i kako opstati u ovom svijetu punom izazova i prepreka!
