Juče je u Đakovu preminula časna sestra Arnolda Hemičar, najpoznatija iz plejade časnih sestara koje su radile u bolnici, a koju su svojevremeno nazvali u “Pobjedi” – “Barska Majka Tereza”.
Marija Mara Harmičar rođena je 1931. godine u malom mjestu Remetincu, najbliži veći grad Varaždin. U rodnom mjestu završila je osnovnu školu 1944. godine, a poslije nje radila je kao kućna pomoćnica u kući imućnije porodice u mjestu. Nakon što se odlučila za poziv časne sestre, i prvobitnog protivljenja roditelja, 24. maja 1948. godine, u 17. godini ušla je u samostan Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu. Položila je prve zavjete 1953. godine i dobila ime sestra Arnolda.
Tokom 1954. godine s. Arnolda je došla u Bar i počela raditi u bolnici, interno odjeljenje. Završila je Srednju medicinsku školu na Cetinju. Stručnog kadra nije bilo, pa je dolazak časnih sestara u Bar bio od neprocjenjive vrijednosti. Samo šest časnih sestara, zajedno sa s. Arnoldom na internom i infektivnom odjeljenju, svakog dana u godini, 24 sata, pružalo je svu njegu bolesnicima. Uz posao u bolnici, sestre su uvijek odlazile bolesnicima u kuće – davati injekcije, previti rane, posavjetovati i pomoći, ali su brinule i za crkvene potrebe.
April 1979. donio je za sve ljude na Crnogorskom primorju veliku katastrofu – zemljotres. Tu se s. Arnolda pokazala u pravom svjetlu. I ona i druge sestre nastojale su u tim teškim danima biti bližnjima na usluzi. U bolnici se nije moglo raditi, pa su podignuti šatori i drvene barake. Tu je trebalo nastaviti kako-tako normalan rad s bolesnicima. Svojim mirnim nastupom, razumijevanjem i ljubaznošću, “bila je svima sve”.
Ljudi su prepoznali njeno zauzimanje i nesebičnost, pa je najprije dobila Povelju Društva zdravstvenih radnika Crne Gore, a za naročite zasluge u pružanju pomoći ranjenicima i bolesnicima predsjednik SFRJ Josip Broz Tito odlikovao je Ukazom broj 135 od 9. XI. 1979. godine Ordenom rada sa srebrnim vijencem. Uručio ga joj je predsjednik Opštine Blažo Orlandić.
Radila je izuzetno posvećeno svoj posao, mirna, tiha i uvijek puna razumijevanja i opravdanja za sve bolesnike. Na sve je djelovala smirujuće i opuštajuće, i na pacijente i na doktore koji su se suočavali sa velikim stresovima.
S. Arnolda je pošla u penziju početkom marta 1980. godine. Šef internog odjeljenja barske bolnice dr Ibrahim Divanović je na prigodnoj svečanosti dirnuo sve prisutne nadahnutim govorom: “Doživljavao sam je kao izuzetnu ličnost i tražio odgovor – u čemu leži ta izuzetnost. Shvatio sam da u njenoj prirodi leži neprocjenjivo bogatstvo, nadarenost da priđe svakom čovjeku, da se otvori njegovim problemima i patnjama, da mu pokloni svoje razumijevanje, prijateljstvo, toplinu, dobrotu, mir i svu svoju životnu mudrost. Sve to stavljeno u službu bolesnog čovjeka, dalo je životno djelo vrijedno poštovanja i pamćenja. Njena darovitost leži i u tome što je uspjela pratiti stručnu misao ljekara i svojim bogatim iskustvom tu misao upotpuniti, a ponekad i korigovati. U tome upravo leži značajna pomoć sestre ljekaru, a sve ide k istom cilju, pomoći bolesniku. Tako je njeno znanje i iskustvo postalo dio naše svojine”.
Nakon odlaska u penziju, s. Arnolda je do 1990. ostala u Baru i brinula za zajednicu sestara kao njihova poglavarka. Tu službu je nastavila i kad je došla u provincijalnu kuću u Đakovo, gdje je preuzela brigu za bolesne sestre. Niz godina je bila brižna majka i sestra bolesnijima od sebe.
Izvor: Barinfo/ Ž. M.
