Uz kafu, na zelenoj barskoj pijaci Bajazit Bato Karađuzović (75) kazuje...

Stric Halil, pisar kod kralja Nikole, pričao mi je, davno, da su dva brata Karađuzovića, u drugoj polovini 16. vijeka, došli iz Male Azije na Balkansko poluostrvo. Jedan se zaputio u Bar, drugi je ostao u Valoni. Mi, starobarski Karađuzovići, potičemo od ovog prvog, kaže mi Bajazit Bato Karađuzović (75).
Volim da radim poslastičarski tradicionalni zanat, mada sam u penziji.
Imam 40 godina i 11 dana radnog staža, sve to vrijeme uplaćivao sam doprinos državi  kaže uz osmijeh  Bajazit Bato Karađuzović, i ni sada se ne žali, iako mu je penzija za 41 godinu rada i uredno plaćenih doprinosa smiješno mala – 3oo evra - ''sa najnovijim povećanjem''.
Na barskoj pijaci, uz kafu Bato priča dok se njegovi sinovci Džengis (58) i Agron (53) rijetko uključuju u razgovor. Obojica kažu da njihov stric najviše radi oko kolača i bureka, proizvodi, ali su i sve finansije  njemu domaćinski prepuštene.
U kući Karađuzovića govori se (staro) turski.
- Kada smo boravili u Maloj Aziji odakle smo porijeklom, u gradu Manica, 40 kilometara udaljenom od Izmira, naši rođaci su nam se zavidjeli zbog staroturskog, osmanlijskog jezika koji smo sačuvali od zaborava. Mi smo bili do 1905. Karađozi (crno oko) ili Karagozi na novoturskom, a onda smo dodali ''vić''. U Albaniji ima Karađuzija, a dok su u Grčkoj Karđuzoidisi. Mi smo ovdje od 1571. kada su Turci osvojili Stari Bar od Mlečana, i uvijek smo živeli u starobarskoj tvrđavi ili pored nje-kaže Bato.
U Baru ova ugledna turska porodica, decenijama drži ''banak'' kada su u pitanju tradicionalni kolači, ali i burek, koji samo ujutru spremaju u objektu na barskoj Zelenoj pijaci  i  koji prodje za tren.