Promocija knjige, Bar, 28.03.2023. godine.

Mr.sc. Ivan Jovović:
Dragi prijatelji, članovi i poštovaoci Matice crnogorske,
Večeras imam posebno zadovoljstvo da u Baru promovišemo knjigu „Osmansko poslanstvo i muslimani Crne Gore 1879 – 1912“, autora Jovana Muhadinovića, koji se ovom publikacijom refererao kao ozbiljan istraživač predmetne tematike. Iako, bi se, eventualno, prosječnoj čitalačkoj publici u Crnoj Gori učinilo da su mnogi datumi, događaji i ličnosti iz osmansko – crnogorskih odnosa opštepoznate činjenice, upravo ova knjige egzemplarno pokazuje da su kod nas još uvijek kod nas prisutni naslijeđeni generacijski stereotipi, kada su u pitanju istorijske relacije ove dvije države. Autor je ovom publikacijom u značajnoj mjeri uspio da demistifikuje mnoga uvriježena mišljenja koja stanuju u našoj kolektivnoj memoriji, objektivno pristupajući temi, što potvrđuje korišteni metodološki aparat u izlaganju, kako poznatih izvora i literature, tako i one arhivske građe iz crnogorskih i turskih arhiva, koja nije bila poznata stručnoj i naučnoj javnosti.

Matica crnogorska, kao ustanova kulture, od svog osnivanja, a ove godine obilježavamo 30 godina postojanja, u svojim programskim aktima želi da u okviru svoje raznovrsne djelatnosti anticipira sve one vrijednosti i tradicije koje su nastale na crnogorskom prostoru u minulim vremenima, a dominantno se zasnivaju na dva civilizacijska kruga, hrišćanstvu (pravoslavlju i katoličanstvu) i islamu, a koji čine supstrat savremenog crnogorskog identiteta. U tom smislu, misija Matice crnogorske je da putem kvalitetnih programa, a publikovanje ove knjige jeste jedan u nizu brojnih kulturnih proizvoda, kojim je ova ustanova kulture oplemenila crnogorsku kulturnu riznicu. Upravo ta raznica čini svojesvrsni specifikum, s obzirom da je na takom malom geografskom prostoru produkovano kroz istoriju toliko događaja i nastalo dobara, što čini crnogorsku kulturnu baštinu autentičnom i prepoznatljivom, što je odavno konstatovano u zapisima stranaca koji su posjećivali Crnu Goru, ali i u doživljajima savremenika. Umjesto da je danas Crna Gora jedna jedinstvena kulturna adresa, kako je to medijski pompezno najavljivano u prethodnom periodu, nama identiteske različitosti sve više predstavljaju prepreku za stvaranje funkcionalne društvene zajednice.

Tekovine osmanske kulture i tradicije na crnogorskom prostoru predstavljaju otvoreno polje za razna istraživanja. Koristim ovu priliku da podsjetim cijenjeni auditorijum da je baš u organizaciji barskog Ogranka Matice crnogorske promovisano prvo izdanje knjige našeg uvaženog člana Seada – Gana Šlakovića „ Rječnik Osmanske leksike barskoga kraja “. Isto tako, treba spomenuti jedan kapital projekat – zbornik radova objavljen u izdanju Matice crnogorske, a riječ je o međunarodnom naučnom skupu održanom 2015. godine pod nazivom „Crna Gora i Osmansko carstvo, iskustvo međudržavnih odnosa“, u suorganizaciji Matice crnogorske, Filozofskog fakulteta Univerziteta Crne Gore, Turskog kulturnog centra u Podgorici „Yunus Emre“ i Univerziteta Trakija iz R.Turske, u kojem se nalaze različite percepcije crnogorskih i turskih naučnih radnika o viševjekovnim i slojevitim odnosima ove dvije države.
Knjigu koju večeras predstavljamo tematski možemo podijeliti na dva dijela, istorija diplomatskih odnosa između Knjaževine/Kraljevine Crne Gore i Osmanskog Carstva i statusa, tj. položaja muslimanskog stanovništva koje se poslije odluka Berlinskog kongresa 1878. godine, našlo u crnogorskom državnom okviru, a što je predstavljalo novo društveno – političko iskustvo za Crnu Goru, kako na međunarodnom, tako i na unutrašnjem planu.
Izčitavanjem stranica ove radnje zapaža se da su obje države, svaka sa svojih pozicija imale interes za sprovođenje odluka Berlinskog kongresa, počev od onih početnih koraka koji su se odnosili na razgraničenje država, tj. demarkaciju granica, pa do onih koji su se ticali statusnih i materijalnih prava, naročito onog dijela muslimanskog stanovništva – muhadžira, koje je neposredno po završetku ratnih dejstava napustilo svoje domove i imanja. To je razlog što autor stavlja akcenat na intenzivnu komunikaciju između različitih nivoa crnogorskih državnih vlasti i različitih diplomatskih predstavnika Osmanskog Carstva u Crnoj Gori. Isto tako, iz priložene dokumentacije proizilazi da su crnogorske vlasti posebnu pažnju posvećivali i onom drugom dijelu muslimanskog stanovništva koje je živjelo u gradovima, a koje se dominantno bavilo trgovinom, zanatstvom, pomorstvom i drugim djelatnostima, kojima Crnogorci nijesu bili vični. Sa druge strane, Osmansko poslanstvo je uglavnom težilo dodatno zaštititi integritet muslimanskog stanovništva, bazirajući svoju djelatnost na zaštiti imovinskih prava iseljenih muslimana.

Ono što zasigurno možemo protumačiti čitaju ovu knjigu jeste činjenica da odnosi u predmetnom razdoblju između dvije države su bili sadržajni, da su obje strane ulagale napore da u mjeri mogućeg suzbiju nataloženi viševjekovni antagonizam, i da uprkos naslijeđenom negativnom političkim iskustvu (neračunajući samo primjere čovjstva i junaštva) započnu nove odnose. Svakako tome su doprinijeli diplomatski odnosi, tj. posjete najvišem državnom nivou, knjaza Nikole sultanu Abul Hamidu II, gdje je crnogorski suveren u Carigradu dočekan sa najvećim počastima koju je priređivala osmanska administracija, što je, inače, bilo ne samo od velikog značaja za međunarodnu afirmaciju Crne Gore, nego i za unutrašnje političke prilike, imajući u vidu heterogenu vjersku, a dijelom i etničku strukturu stanovništva u Knjaževini/Kraljevini Crnoj Gori. Takav prijem u Carigradu nije bio slučajan, jer su crnogorske vlasti ne samo simboličkim gestama nego i materijalnom potporom pokazale da muslimane žele da integrišu u crnogorsko društvo, poštujući, prije svega, njihovu vjeru. Zato se crnogorsko topništvo oglašavalo sa starobarske tvrđave plotunima kojima je označavan početak Ramazana ili u vidu finansijske pomoći knjaza Nikole za gradnju nove džamije u Ulcinju, što su jedni u nizu primjera na fonu tadašnje državne politike, koja je kroz različite forme htjela postići lojalnost dinastiji i državi, nezavisno od vjerske pripadnosti knjaževih podanika. Vođenje takve politike nije bilo jednostavno, ne samo zbog unutrašnjih činalaca, već i zbog geopolitičkih interesa okolnih država, što je zahtijevalo mudrost i spremnost za kompromis, ali i odlučnost u sprovođenju državne strategije. Tako, na primjer, nijedan vjerski poglavar bilo da je u pitanju crnogorski mitropolit, barski nadbiskup ili muftija crnogorski nije mogao stupiti na dužnost bez prethodne saglasnosti crnogorskog knjaza i vlade.
Autor je u ovoj knjizi poseban akcenat stavio na doprinos Osmanskog poslanstva na Cetinju u razvoju trgovačkih i drugih odnosa između Osmanskog Carstva i Knjaževine/Kraljevine Crne Gore, kao i djelovanju osmanskih vice - konzulata u Podgorici, Baru i Ulcinju. Osim konzulata Osmanskog Carstva, za vrijeme Kraljevine Crne Gore u Baru su djelovala i konzularna predstavništva Austro – Ugarske i Kraljevine Italije, što je jedan od indikatora da je ovaj grad bio prepoznat kao uporišna tačka budućeg privrednog razvoja Crne Gore.

Važno je napomenuti , što je i bila percipcija autora ove knjige, da ukaže da su se neformanalni diplomatski odnosi između Knjaževine Crne Gore i Osmanskog carstva odvijali prije zvaničnog uspostavljanja diplomatskih odnosa 1879. godine, o čemu svjedoči titula Hrvat – baše, kao starješine Crnogoraca u Carigradu, koji je zastupao po nekim procjenama do 4.000 Crnogoraca pred osmanskim vlastima, a koji su se nalazili u pečalbi na prostoru današnje Turske sredinom XIX vijeka. Titulu hrvat – baše nosili su Crnogorci iz iz najuglednijih familija iz tzv. nahijske Crne Gore, ali i sa barskog područja, s obzirom da su se Crnogorci u Carigradu zbog čestih političkih tenzija tamo predstavljali kao Hrvati. U kontekstu utemeljenja i razvoja diplomatskih odnosa između dvije države autor ukazuje da je prvo diplomatsko predstavništvo Knjaževine Crne Gore u inostrastvu otvoreno 1863. godine u osmanskom Skadru, čija je osnovna djelatnost bila usmjerena na rješevanju nagomilanih pograničnih crnogorsko – osmanskih sporova i drugih političkih i ekonomskih interesa Crne Gore, uključujći i staranje o crnogorskoj zajednici u Skadru.

Dakle, pred čitalačkom publikom je autorska radnja Jovana Muhadinovića, koja je za razliku od mnogih drugih lišena bespotrebne patetike, tj. deseteračke interpretacije osmansko – crnogorskih odnosa, koja je, nažalost, i dalje aktivna u našoj društvenoj stvarnosti, ali u osnovi, takvo tumačenje prošlosti se isključivo može okarakterisati samo kao pseudoistorija. Naravno da ne treba prepustiti zaboravu vanvremenske obostrane viteške primjere pojedinca sa obje strane, tj. uvažavanja protivnika sa bojnog bolja, koji nijesu samo bili produkt imaginacije u narodnim pjesama, već o tome imamo pisana svjedočanstva neposrednih učesnika takvih događaja. Jedan od takvih, gotovo neponovljivih događaja, zapisan je u Memoarima Kralja Nikole, koji je po svim karakteristikama zaslužio odavno dramaturšku obradu. Riječ je je o događaju koji se dogodio 09. januara 1878. godine, u nekadašnjoj rezidenciji barskih nadbiskupa u starobarskom naselju Gretva, gdje je, inače, tokom dvomjesečne opsade grada bila smještena komanda crnogorske vojske. Na tom mjestu i tog datuma turska delegacija predvođena Ibrahim – begom, Selim – begom i Šaban – begom simbiolički je predala ključeve grada crnogorskom knjazu. Prema sjećanju kralja Nikole primopredaja Bara je izvršena na sljedeći način : ” Na ulasku u dvor odala je straža turskim glavarima počast vojničku. Izveden pred knjaza Ibrahim beg u velikom uzbuđenju izjavi, da predaje grad i otpaše sablju. Knjaz je brzo prihvati i povrati je junačkom braniocu grada sa ovijem riječima : ” Zadržite je i nosite ponosno, jer ako grad nijeste mogli održati, svoju vojničku čast sjajno ste očuvali ”. Ibrahim beg primi i pripaše sablju, blagodareći velikodušnosti knjaževoj, pa se malaksalo spusti na stolicu, spusti glavu u obje šake i zaplaka se. Svi prisutni bjehu jako potrešeni ovijem plemnitijem osjećanjem ovog poštenog, hrabrog junaka. Knjaz ga je tješio laskavijem riječima o njegovom junaštvu i izjavio svoje poštovanje prema junačkom otporu njegovom i njegove vojske. ” Na takve i slične primjere crnogorsko – osmanskih odnosa nailazimo i u knjizi Jovana Muhadinovića, uključujući i akte crnogorske vlasti, poput proklamacije knjaza Nikole 1881. godine, u kojoj poziva iseljene muslimane da se vrate svoju novu otadžbinu, garanatujući im sva prava, koja imaju ostali njegovi podanici, “ jer se muslimani smatraju odanim i vjernim podanicima” (citat zadnje alineje u navedenoj proklamaciji).

Knjiga “Osmansko poslanstvo i muslimani Crne Gore 1879 -1912” daje za pravo da je ocjenimo kao uspješnu sintezu ukupnih crnogorsko – osmanskih odnosa u predmetnom razdoblju. Sagledavajući naprijed navedene odnose nameće se zaključak da je tadašnja Crna Gora bila jedina, žargonski rečeno, uspješna priča na Balkanu, kada je u pitanju stepen integrisanosti manjinskih vjerskih zajednica u crnogorsko društvo. Tadašnja vlast je za svega nekoliko decenija uspjela da stvori takav politički ambijent gdje su se u većini pripadnici manjinskih vjerskih zajednica identifikovali sa svojom novom domovinom Crnom Gorom. Napominjem, da sa razlogom navodim u ovom prikazu samo vjersko određenje crnogorskih podanika, jer nijedan od tri popisa stanovništva u Knjaževini Crnoj Gori nije utvrđivao nacionalnu pripadnost podanika, već isključivo njihovo vjersko opredjeljenje.
Do temeljnih promjena u crnogorsko – osmanskim odnosima dolazi nastupanjem Balkanskih ratova, koji su iz osnova izmjenili koncept građen u mirnodopskim uslovima u Knjaževini Crnoj Gori, a kasniji sukobi, su dodatno obnovili stare vjerske antagonizme, naročito na sjeveru Crne Gore, čiji recidivi su bili aktivni tokom XX vijeka.

Publikacija Jovana Muhadinovića predstavlja intelektualni doprinos još boljem sagledavanju i tumačenju različitih istorijskih slojeva crnogorskog državnog i nacionalnog identiteta. Upravo zbog te činjenice ova knjiga zaslužuje promocije ne samo u Crnoj Gori, već i u našoj dijaspori, s obzirom da su za izgradnju ikluzivnog modela savremenog crnogorskog društva neophodna nova promišljanja i interpretacije naše zajedničke prošlosti.

***

Osmansko poslanstvo i muslimani Crne Gore 1879-1912.
Piše: Ammar Borančić,
Osvijetlili svaku etapu istorijskog puta jednog društva, istinom, činjenicama i rušenjem epske mitomanije tako duboko protkane kroz kolektivno sjećanje, jedini je način kroz koji jedna nacija može da sazrijeva zdravo, na čistoj podlozi, kalemeći na svoje državno stablo ono što je najljepše i nasvijetlije nasljeđe ali se suočavaju bez tabua sa svim onim što je štetno i, ispostaviće se, do danas opterećuje crnogorsko društvo i njegov ukupan život. Uvjeren sam da je ovo djelo “Osmansko poslanstvo i muslimani Crne Gore 1879-1912.”, iako se možda nekom čini skroman, ipak još jedan sjajan doprinos i plamičak na toj baklji istine koja jedino može rasvijetliti istorijski mrak i pomoći nam da ne zalutamo na istorijske stranputice kojima smo nerijetko tumarali kao po “Lelejskoj gori” dok je svijet hodao naprijed.

U savremenoj političkoj praksi odomaćen je narativ da se prošlošću ne treba previse zanimati, te dodatno otvarati rane istorije a sve u cilju, nejasnog pojma i koncepta- pomirenja, koji često više služi kao mehanizam relitivizacije istorije i njene dnevno-političke zloupotrebe. Ipak, uvjeren sam da, kao što je u sazrijevanju jedne ličnosti važno da pokuša da razumije sebe kako bi se mogla smatrati zrelom ličnošću, tako je za razvoj jedne nacije važno da kroz istorijsko sjećanje ona razumije sebe, da shvati odakle dolazi, kakve terete nosi te da, sazrela i lišena neznanja i stereotipa, konačno i utvrdi kuda će dalje da ide.
Crnogorsku istoriju u dominantnom periodu njenig postojanja, već od polovine 15 stoljeća, u najvećoj mjeri determiniše upravo odnos sa Osmanskim carstvom, i to će tako ostati gotovo do nestanka crnogorske države koncem prvog svjetskog rata. Dakle, pet vjekova kontinuiteta u odnosima ove dvije strane, ostavilo je neizbrisiv trag na Crnu Goru i njeno postojanje. Susret ove dvije države, kulture, tradicije i vjere, nije uvijek bio onakav kakvim ga predstavljaju narodna predanja i epski deseterac. Međutim, važno je podsjetiti da su, ne samo ona, već sve tri dominantne kutlruno-religijske tradicije, imale trnovit put do slave na ovim prostorima, nerijetko praćen i ogrnjem i mačem kao što je bio slučaj prilikom prodora raške dinastije Nemanjića na ove prostore, a ponekad i pragmatičnim odnosom kakav je bio nasljednika Ivana Crnojevića, njegovog sina Staniše odnosno Skender-bega, koji je, prihvativši islam nastavio da vlada ovim prostorima. Važno za dalju diskusiju o temi knjige jeste možda i istorijska pikanterija da će Mahmut-paša Bušatlija, u zavojevačkim pohodima na Cetinje, tvrditi da je to njegova đedovina kao potomka Skender-bega Crnojevića, što može da govori o snažnom sjećanju koje živi generacijama, na istovjetno porijeklo i pripadnost ovoj državi svih njenin naroda bez obzira na vjersku i kulturološku pripadnost.

Ključni period u odnosima, tad već, dvije države jeste onaj koji je obilježen Berlinskim kongresom. Nakon Crnogorsko-turskih ratova 1876—1878, te konačnog međunarodnog priznanja Crne Gore kao suverene države. Ona se tada, po prvi put, razgraničava sa Osmanskim carstvom koje je ostaje moćan susjed na svim granicama, ali i po prvi put, značajnim teritorijalnim proširenjima dominantno u Podgorici, Baru, Nikšiću, dramatično mijenja demografsku strukturu nove države u kojoj sada pripadnici drugih religija čine gotovo četvrtinu podanika vlasti na Cetinju. Iako je za državu koja je svoj nacionalni mit vjekovima temeljila na borbi za pravoslavlje, pod krstaš barjakom i upravo na anti-turskim, ili ti često tumačeno anti-islamskim, sentimentima, ovo bio ogroman šok, mudra i dugoročno pametna politika crnogorskih vlasti prema ovom stanovništvu, pokazaće iznenađujuće rezultate, a nova paradigma međusobnih odnosa nastala u tom vremenu imaće posljedice kojima i mi danas svjedočimo u savremenoj Crnoj Gori.

Osmanska država bila je imperija sa multinacionalnom strukturom, neopterećena nacionalnim identitetom. Sultan u Istanbulu istovremeno je bio i islamski halifa, odnosno vjerski poglavar svih muslimana, pa su tako i svi muslimani na teritoriji carstva od strane vlasti doživljavani kao dio ummeta, ili ti dio muslimanske zajednice svih vjernika. Takav osjećaj dijelili su i muslimani na prostorima koji će postati dio teritorije crnogorske države, crpeći svoje uvjerenje iz islamske dogme u kojoj je nacija beznačajn pojam a glavno mjesto okupljanja jeste ispovijedanje iste vjere u jednoga Boga. Takva kulturološka paradigma objašnjava nezavidan položaj muslimanskog stanovništva koje se našlo u novoj državi, odvojeno od ummeta-muslimanskog društva, koji će opterećivati ovu zajednicu i vijek kasnije. U prvom talasu iseljavanja ovog stanovništva prema krajevima koji su i dalje pod upravom Osmanskog sultana, dolazi u velikoj mjeri iz pomenutog razloga. Ipak, nerijetko je do migracija dolazilo i zbog netrpeljivosti nove uprave prema novim komšijama, iako centralne vlasti na Cetinju to nijesu odobravale, nije uvijke bilo moguće iskontrolisati tkve pojave. One će postati naročito bolne i krvave u snadžačkom kraju nakon 1912. godine, što je posebna tema koja zehtijeva jednako opsežno istaživanje.

Odredbama Berlinskog sporazuma, muslimanima je zagarantovana sloboda njihove vjere i pravo raspolaganja vakufskom imovinom u Crnoj Gori. Tom je prilikom je ustanovljeno i ustrojstvo muftiluka na čelu sa muftijom, a čije se sjedište nalazilo u Crnoj Gori. To je kasnijen potvrđeno i Ustavom za Knjaževinu Crnu Goru 1905. Godine, a crnogorski muftija postaje i poslanik crnogorske Skupštine. Rariret je da je Islamska zajednica u Crnoj Gori vjerovatno jedna od najstarijih na ovim prostorima koja je sačuvala svoju tradiciju. Saglasnost na izbor crnogorskog muftije davao je osobno šeihul-islam u Istanbulu, u skladu sa ispravnom islamskom tradicijom, dok se recimo u Bosni i Hercegovini, nakon aneksije 1908, netipična titula za islamsku tradiciju reisul-ulema, uvodi od strane austougarskih vlasti koje i utiču na njegov izbor što nije u skladu sa stoljetnom islamskom tradicijom. Istorijskih rariteta i specifičnosti bilo je mnogo a neke ćemo pomenuti i u nastavku.

Dakle, centralne vlasti, konkretno suveren knjaz, odnosno kralj Nikola, razumio je važnost inkorporiranja novog stanovništva drugačije tradicije u crnogorsku državu, iako je otpora bilo i u samom vrhu vlasti o čemu se govori i u knjizi, ali i u memoarima, recimo Sima Popovića, prvog guvernera crnogorskog primorja koji je dobro poznavao odnose muslimana i nove države, naročito u Baru i Ulcinju. Mišljenje da se sa muslimanskim stanovništvom treba postupiti slično kao što su to uradile srbijanske vlasti ili one u Grčkoj, ipak je, danas možemo reći na sreću, ostalo u manjini iako je dalo doprinos mnogim nesrećnim epizodama. U svojem obraćanju muslimanskim iseljenicima 13. Jula 1881, Nikola I poručuje im da ostanu ili da se vrate na svoja ognjišta uz garancije da će im biti garantovana sloboda i vjere i imovine. On jasno naglašava da je za napredak domovine potrebna njihov vještina, odnosi sa inostranstvom, pznavanje trgovine, zemljoradnje i drugog što nije bilo svojstveno Staroj Crnoj Gori, on još kaže da će svima biti vraćeno i oružije koje je za oba naroda bilo simbol slobodnog čovjeka i njegovoj digniteta. Nedugo zatim, knjaz preduzima i konkretne poteze da dokaže svoje riječi pa podgoričkog bega Bećir-bega Osmanagića imenuje vojvodom koji će na fesu nositi crnogorski grb, dok u Baru Mrkojevići dobijaju posebnu kapetaniju čiji je prvi kapetan bio Bećir Kaplanović, mrkovski musliman. Na ovaj način je nova vlast nastojala da inkluzira muslimanski narod u novu državu. Nekada su razlozi tome bili vrijednosni iz razumijevanja o “zajedničkom slovenskom porijeklu” sa “jednorodnom braćom”, a nekada i lukrativni iz životne potrebe Crne Gore koja je pokušavala da se modernizuje i poboljša kvalitet života koji je vjekovima obilježen neimaštinom, kroz davanje zamaha poloprivrednom razvoju, trgovini, a posebno moreplovstvu koje je Crnogorcima bilo nepoznato a bilo je u rukama muslimana, posebno u Ulcinju, ali i kako bi odobrovoljili muslimane u osmanskim pograničnim krajevima da, kroz eventualna proširenja crnogorske države, bez većih problema private novu vlast, naročito u Hercegovini i sjevernoj Albaniji.

Zanimljiv detalj je i da je crnogorski knjaz bio spreman da ukloni karakteristični krst sa pomorske zastave Crne Gore umjesto kojeg su postavljeni inicijali knjaza H.I, razumijevajući potrebe muslimanskih moreplovaca, pa čak, ono što bi i danas izazvalo kontroverzne i oprečne rasprave, da sa crnogorskog alaj-barjaka koji je dužio muhamedanski odred crnogorske vojske, ukloni krstove. Isto tako, ordonansi crnogorske vojske muslimanske vjere, imali su karakteristične unifrome pa su umjesto crnogorske kape, na glavama nosili crvene fesove, dok je čak i sa vojnih grbova ovih oficira i vojnika uklonjen hrišćanski simbol krsta i postavljene šestokrake zvijezde. Uprkos svemu tome, međusobni odnosi crnogorskih podanika dvije vjere često su bili opterećeni stereotipima i nepovjerenjem, pa je nakon jednog takvog incidenta na Cetinju knjaz Nikola napisao čuvenu pjesmu “Turčinu” koja na njemu karakterističan način, ipak dobro ilustruje najbolje odnose dva naroda toga vremena.
“Pa sad kad se dobro znamo/ostaje nam, jedan drugom/da junačku poštu damo/a narodi umoreni/ da počinu, da odahnu/nek im rada i nauke/blagodatni dni osvanu/Borba strašna i velika/nastane li iznovice/zadime li bojnom maglom/naša brda i ravnice/kroz tu maglu zasjaju li/sabalja nam bistri zraci/mi ćemo se iza toga/opet štovat ko junaci.”
U krajevima u kojima je crnogorska država na raspolaganju imala nekoliko decenija da determiniše paradigmu multikulturalne države i naporno radi na međusobnom povjerenju hrišćanske države i njenih muslimanskih podanika, kao što je to slučaj u Podgorici, Ulcinju ili ponajbolje u Baru, u narednom vijeku punom političih previranja ostale su vidljive posljedice takve politike. Takvo iskustvo, u mnogome je različito od onoga u krajevima koji su pripali Crnoj Gori nakon 1912. godine, tek nekoliko godina pred slom i nestanak crnogorske države koja nije uspjela da slične procese sprovede i u crnogorskom sandžaku koji će u 20. vijeku biti krvavo poprište vjerskih obračuna. Samo ovaj kratki pregled govori dovoljno u prilog činjenici o istorijskom značaju, prosvetiteljske, mudre i progresivne politike zvanične Crne Gore toga vremena, koja je, svjesno ili nesvjesno, postavila temelje i trasirala put onome što mi danas realno živimo u građanskoj državi. Protiv sebe ona je imala mitomansku i folklorno-religijsku ostrašćenost sopstvenog naroda, ogroman jaz, nepovjerenje i predrasude novog stanovnštva koje se nakon petovjekovnog poretka našlo u nezapamćenoj situaciji pod inovjerskom vlašću, ali i sve spletke regionalnih i velikih sila koje su radile na dezintgraciji Crne Gore. Uz rašireno siromaštvo, zaostalost države u svakom pogledu, gotovo permanentne ratne sukobe, i veoma malo istorijske distance da razumije određene procese i bitno utiče na njih, gotovo da je pravo čudo, ali i svojevrnsna istorijska pravda prema Crnoj Gori, što je iz sjemena koje je zasadio “car junaka” proklijalo najljepše cvijeće “za daleka neka pokoljenja”, kojim se danas sa pravom ponosimo u, i dalje nestabilnom i punom previranja, regionu Balkana u kojem Crna Gora ostaje svijetli i možda jedini primjer građanskog jedinstva i privrženosti različitih vjera i tradicija državotvornosti Crne Gore i njenom jedinstvu.

Zato sam na početku i kazao da je od životnog značaja za jednu naciju i njen razvoj, osvjetljavanje svih njenih istorijskih etapa, kako bi razumjeli ko smo i kuda idemo, te da naše današnje stanje i vrijednosti koje gotovo da podrazumijevamo, nijesu “Bogom dane” niti su splet slučajnosti, već posljedica svijetle vizije i napornog rada čitavih generacije, čime i ova genracija možda bolje može razumjeti važnost ovih pojmova i pružiti svoj doprinos toj borbi koja ne prestaje.