Parapet je bio od kamena sagradjen zid koji je odvajao more i obalu od grada.

Nema ga više.

Ostao je u pamćenju Barana srednje ili starije generacije kao specifičan dio Bara .

U emisiji Radio Bara, Jovica Mašanović, majstor akustične svirke Bara sedamdesetih, sjeća se:
“Svaki dio našeg grada je imao svoj dio na parapetu. Znalo se ko đe sjedi. Tu si mogao u sumrak doći i sačekati da prođe neka curica i da uhvatiš njen pogled. Korzo je bilo od kuća Vukića, odnosno mostića kod hotela ‘Agava’ pa do kraja parapeta, odnosno do kanala kod Poljoprivredne škole i livade, pune svitaca uveče. ‘Okrenulo’ bi se pet, šest krugova, pa bi se sjelo na parapet. Vazda su bile dvije-tri gitare, skupilo bi se društvo, svi bez para, a srećni. U to smo vrijeme bili isti, možda je nekome otac bio direktor ili funkcioner, a drugome radnik, ali smo na tom parapetu svi bili isti. Bilo je važnije kod curica da znaš da sviraš gitaru, no da imaš para. A i đe bi ih potrošio? Sad kad se priča o tome, prisutna je nostalgija, a da li je realna, jer je to zbilja bilo ljepše vrijeme ili je sve to zbog naslaganih godina, teško je reći. Tek, niko ne može da ospori magiju Barskog parapeta “.